Djeca su poznata kao bića koja su iskrena i nekada se roditelji znaju i uvrijediti pred dječijom iskrenošću. Najviše zna uvrijedit njihov odgovor na pitanje koga više voliš, mamu ili tatu? Nekada djeca jednostavno simpatišu jednog roditelja iz objektivnih ili neobjektivnih razloga. Danas ćemo se kroz jednu šaljivu priču našaliti na ovu temu ali i osvrnuti na nju sa ozbiljnog psihološkog aspekta.
–Pa znaš kako, bio sam već u Parizu.
PITANJE KOGA DIJETE VIŠE VOLI – MAMU ILI TATU jedno je od onih koje ljudi postavljaju tiho, često u sebi, ponekad sa smiješkom, a ponekad s knedlom u grlu. To je pitanje koje ne traži jednostavan odgovor, jer istina je duboka, slojevita i često bolna za odrasle, ali prirodna i čista za dijete.
Na samom početku života, dijete ne pravi razliku. Ono ne zna za uloge, ne zna za očekivanja, ne zna za društvene obrasce. Dijete zna samo jedno – sigurnost. A sigurnost u prvim mjesecima i godinama gotovo uvijek nosi majčino lice. Ne zato što je majka „važnija“, već zato što je ona produžetak djeteta. Dijete je nosila, hranila, osjećalo je njen ritam srca, disanje, glas. Za dijete, majka nije osoba – majka je svijet. Zato se u ranoj fazi često čini da dijete više voli majku. Ali to nije ljubav u smislu izbora. To je biološka vezanost, instinkt, potreba.
Otac u toj fazi često stoji sa strane, ponekad zbunjen, ponekad povrijeđen. Dijete ga ne traži noću, ne smiruje se uvijek u njegovom naručju, ne reaguje na njega isto. I mnogi očevi tada u sebi postave pitanje koje ih prati godinama: „Zašto mene ne voli isto?“ A istina je – dijete još ne zna kako da ga voli. Ne zato što ne želi, već zato što ljubav prema ocu dolazi kroz drugo iskustvo.
Kako dijete raste, njegov svijet se širi. Počinje da hoda, da istražuje, da testira granice. Tada se uloga oca počinje mijenjati. Otac postaje simbol snage, igre, pravila, sigurnosti izvan majčinog krila. Dijete koje se baca s kauča jer zna da će ga otac uhvatiti, dijete koje se smije dok ga otac diže visoko, dijete koje gleda u oca kao u junaka – to je početak jedne drugačije ljubavi. Ljubavi koja nije tiha i nježna kao majčina, nego glasna, hrabra i puna povjerenja.
U toj fazi često dolazi do „preokreta“. Dijete počne više tražiti oca. Ne zato što je prestalo voljeti majku, nego zato što sada u ocu vidi ono što mu treba – oslonac za izlazak u svijet. Majka ostaje luka, otac postaje put. I dijete ne bira jedno protiv drugog. Ono koristi oba, jer oba su mu potrebna.
Kasnije, u djetinjstvu i ranoj adolescenciji, ljubav prema roditeljima često se dijeli prema potrebama. Kada je dijete tužno, uplašeno ili povrijeđeno – traži majku. Kada želi potvrdu, izazov, snagu ili odobravanje – traži oca. To nije pravilo, ali je čest obrazac. Dijete ne voli „više“, nego drugačije. I tu odrasli često griješe – mjere ljubav količinom pažnje, a ne njenim oblikom.
U adolescenciji se stvari dodatno komplikuju. Dijete se udaljava od oba roditelja, ali na različite načine. S majkom ulazi u emotivne sukobe, s ocem u borbu autoriteta. I tu se često stvara iluzija da dijete „više voli“ jednog roditelja jer s drugim ima više konflikata. A istina je često suprotna – dijete se najviše sukobljava s onim ko mu je emocionalno najbliži. Ljubav tada nije nježna, nije zahvalna, ali je duboka.
Kada dijete odraste, tek tada počinje razumijevati. Počinje shvatati majčine brige koje je nekad doživljavalo kao gušenje. Počinje razumijevati očevu šutnju, strogoću ili odsutnost kao oblik odgovornosti, a ne hladnoće. Tada se ljubav prema oba roditelja često izjednači, ali dobije novu dimenziju – svjesnu zahvalnost.
I zato, kada se pitaš koga dijete više voli, odgovor je: dijete ne voli više – dijete voli drugačije. Majku voli kao korijen, oca kao krila. Majku voli jer bez nje ne zna ko je, oca jer s njim uči ko može postati. Kada nema jednog od to dvoje, dijete osjeti prazninu, čak i ako to ne zna imenovati.
Najveća greška odraslih je kada traže potvrdu ljubavi kroz poređenje. Dijete nije sudija, dijete nije vaga. Dijete nije tu da bira. Ono voli onako kako zna i onako kako osjeća, bez kalkulacije, bez namjere da nekoga povrijedi. Ako se dijete više smije s jednim roditeljem, to ne znači da drugog manje voli. Ako se više povjerava drugom, to ne znači da prvom ne vjeruje.
Dijete voli onoliko koliko mu je dozvoljeno da voli bez pritiska. I najzdravija djeca su ona koja nikada nisu morala odgovarati na to pitanje.
Jer prava istina je jednostavna i teška u isto vrijeme:
Dijete najviše voli roditelje koji se ne takmiče za njegovu ljubav.
