Beskućnici su tihi ljudi svakog grada, ljudi koji nemaju kuda otići a gdje god da odu kući su. Ovog beskućnika u srcu Beograda prepoznala je drugarica iz razreda. Nije mogla da vjeruje svojim očima. Čudila se zato što je on bio jako dobar učenik i on je zadnja osoba koju je očekivala da će vidjet kako prosi na ulici.
Priča o Ljudskosti i Empatiji u Teškim Vremenima
Priče o ljudskim sudbinama, pogotovo one koje se tiču ljudske dobrote i solidarnosti, često nas podstiču na razmišljanje o pravim vrijednostima u životu. U doba kada su društvene mreže glavni izvor vijesti i informacija, jedna priča je posebno odjeknula i dotakla srca mnogih.
Riječ je o emotivnoj priči koju je ispričao psiholog Vladimir Đurić, a koja je 2020. godine objavljena na Facebooku. Ona ne samo da ilustruje snagu ljudske dobrote već i sposobnost zajednice da se ujedini i pomogne onima kojima je pomoć najpotrebnija.
U ovo doba brzog tempa života, gdje se često zaboravljaju osnovne ljudske vrijednosti kao što su empatija, prijateljstvo i solidarnost, ova priča dolazi kao osvježavajući podsjetnik na ono što je zaista važno.
Đurić, sa svojim dugogodišnjim iskustvom u medicini i radu sa pacijentima, bio je svjedok mnogih scena koje su ostavile dubok utisak na njega. Međutim, ništa se nije moglo usporediti s događajem koji se odigrao u jednoj psihijatrijskoj ustanovi.
Naizgled običan susret u maloj, ali ugodno uređenoj sobi, krio je izuzetno emotivnu priču o ljudskoj patnji, ali i nadi. Pacijent, nekada perspektivni student sa sjajnom budućnošću, postao je tek sjenka sebe uslijed borbe s paranoidnom shizofrenijom.
Njegova životna putanja bila je dramatična – od talentovanog mladića punog potencijala, do čovjeka čiji su osmijeh i oči postali odraz unutrašnje borbe koju vodi svakodnevno.
Ono što priču čini posebno dirljivom jeste iskrena sreća koju je osjetio zbog posjete prijatelja iz školskih dana. Ti prijatelji, koji su nekada dijelili školske klupe sa njim, vidjeli su samo sjenku nekadašnjeg druga, ali nisu posustali u svojoj namjeri da mu pomognu.
Zajedno su osmislili plan kako da mu olakšaju život i pruže potrebnu podršku. Ovo je bio početak jedne od najljepših priča o ljudskoj solidarnosti i nesebičnosti.
Nekadašnja predsjednica razreda, inspirisana potrebom da pomogne, zajedno sa svojim kolegama, organizirala je akciju prikupljanja sredstava. Njihova misija bila je osigurati mu pristojan smještaj u psihijatrijskoj ustanovi gdje bi mogao dobiti adekvatnu njegu. Međutim, njihova pomoć nije bila samo materijalne prirode.
Prijatelji su redovno posjećivali pacijenta, pružajući mu emocionalnu podršku i uljepšavajući mu dane. Njihova prisutnost bila je svjetionik nade u njegovom životu, podsjećajući ga da nije sam i da postoje ljudi koji brinu o njemu.
Ova priča, koja je izazvala duboka razmišljanja ne samo kod Đurića nego i kod svih koji su je pročitali, postavlja pitanje: Da li je moguće da takva ljudska dobrota još uvijek postoji u svetu punom sebičnosti i ubrzanog zaborava?
Ova grupa prijatelja je pokazala da empatija i solidarnost nisu samo prazne riječi. Njihova akcija bila je jasna demonstracija kako mala grupa odlučnih i empatičnih pojedinaca može da napravi ogromnu razliku u nečijem životu.
Njihova priča je dokaz da se prava prijateljstva i dalje njeguju i traju, čak i u najtežim okolnostima.
Na kraju, Đurić nas podsjeća na važnost izbora koje činimo u životu. Ne možemo birati porodicu u kojoj se rađamo niti bolesti koje nas pogađaju, ali možemo birati prijatelje i način na koji se odnosimo prema drugima.
Prijatelji iz ove priče pokazali su da možemo biti svjetlost u tuđem životu, čak i kada taj neko ne može ništa uzvratiti. Njihova priča ostaje kao svijetli primjer humanosti koja nadmašuje granice i pokazuje da su prava prijateljstva bezuslovna i trajna.
U svijetu gdje su često materijalne vrijednosti u prvom planu, ova priča je osvježavajući podsjetnik na snagu ljudske dobrote i empatije.
Život jednog beskućnika obično počinje mnogo prije nego što se prvi put nađe na ulici. To nije trenutak, već niz sporih padova, razočarenja i nevidljivih lomova koje okolina često ne primijeti. Jedan takav čovjek, recimo, mogao je nekada imati sasvim običan život: posao koji nije volio, ali ga je radio; mali stan koji je grijao samo zato što se navikao na toplinu; nekoliko poznanika koje je nazivao prijateljima, iako ih je život zapravo rijetko spajao. I onda, malo po malo, okolnosti se počnu raspadati. Izgubi se posao, računi počnu pristizati brže nego mogućnosti da budu plaćeni, stanar reagira hladno i brzo, a oni koji su nekada bili tu odmaknu se, jer ljudi često ne znaju kako da se nose s tuđim padovima.
Na ulici, čovjek prvi put shvati koliko je tanak sloj koji dijeli „normalan život“ od potpunog margina. Tada se počinje učiti novom ritmu. Jutra više ne mirišu na kafu nego na vlagu i hladan beton. Navikava se probuditi prije svitanja, samo da izbjegne poglede prolaznika koji ga podsjećaju da ne pripada njihovom svijetu. Sve se svodi na pronalazak hrane, topline i sigurnog mjesta gdje ga noć neće iznenaditi. Parkovi, klupe, napuštene zgrade – sve postaje privremeni dom, ali ništa ne pruža osjećaj pripadanja.
Jedan dio života beskućnika čine male bitke koje drugi ni ne primijete. Kiša koja pada cijelu noć može biti prijetnja jer natopljena odjeća znači hladnoću koja prodire do kostiju. Zima postaje neprijatelj koji testira izdržljivost i volju za životom. Ljudi koji prolaze pored njega nose mirise toplih domova, ručkova, kupaonica, i to su trenuci kada se najjače osjeti udaljenost od svijeta koji je nekada bio njegov.
Ali unutar tog teškog života postoje i trenuci ljudskosti koji spašavaju dušu. Dječiji osmijeh, komad hljeba koji mu je pružila nepoznata žena, radnik iz pekare koji će mu potajno dodati nekoliko peciva na kraju smjene. Ponekad, u razgovoru s drugim beskućnikom, shvati da ga barem neko razumije, da još postoje ljudi koji znaju šta znači biti slab, ali se ipak boriti.
Najveća borba beskućnika nije glad, ni hladnoća – nego nevidljivost. Osjećaj da prolazi pored ljudi kao sjenka. Da ga niko ne vidi, ne primjećuje, ne prepoznaje kao ljudsko biće s prošlošću, snovima i bolovima. U tim trenucima uči najtežu lekciju: kako ostati čovjek kad te svijet prestane gledati kao čovjeka.
Ipak, svaki beskućnik u sebi nosi komadić nade. Nekada je to uspomena na bolji život, nekada riječ koju mu je neko uputio, nekada samo želja da se digne još jednom. Često ta nada pulsira tiho, skoro nečujno, ali postoji. Ona ga tjera da ustane i potraži priliku, makar i malu, da se vrati među ljude, u toplinu, u dostojanstvo.
Život beskućnika nije samo slika siromaštva. To je priča o borbi, o tihoj snazi, o hrabrosti koja se ne vidi izvana. To je podsjetnik da svako od nas nosi terete koje drugi ne vide – i da ponekad i najmanji gest dobrote može biti most između dva svijeta: onog na ulici i onog iza toplih vrata domova.
