Brakovi su dugo vremena kod mnogo ljudi disfunkcionalni i to je problem. Muževi nailaze na nezadovoljne žene i onda traže spas izvan kuće. Često su to kafane, muževi piju dok žene ostaju kod kuće. Danas jedan zanimljiv duhovit tekst na ovu temu.
–Ma kakvi, ona je tu jer mene traži.
ZAŠTO OŽENJENI MUŠKARCI BJEŽE U KAFANU: ISTINA IZA ZAVJESE BRAKA, UMORA I NEIZGOVORENIH EMOCIJA
Kafana. Mjesto gdje se vino miješa s uspomenama, gdje se dim cigarete vrti zajedno s tugom u grudima, i gdje muška šutnja zna da bude glasnija od najbučnijeg veselja. Za neke je to obična birtija, za druge simbol bezbrižnosti i boemskog života. Ali za mnoge oženjene muškarce, kafana nije samo mjesto za piće – to je azil. Skriveno utočište. Mjesto bjekstva od svakodnevice koju više ne znaju kako da podnesu.
Da bismo razumjeli zašto muškarci koji imaju “sve” – ženu, kuću, djecu, posao – i dalje tragaju za utočištem u kafani, moramo zaroniti dublje od površinskih osuda i predrasuda. Jer kafana nije bijeg od odgovornosti – ona je često bijeg od tišine koja vrišti kod kuće.
1. KAD BRAK POSTANE TERET, A NE PARTNERSTVO
Mnogi muškarci ulaze u brak s idejom o zajedništvu, razumijevanju, ljubavi. No, s godinama, svakodnevica zna da postane teža od svih očekivanja. Obaveze se gomilaju – računi, djeca, popravke, posao. Partnerka postaje više kolegica u održavanju doma nego saputnica u snovima. Intimnost blijedi, nježnost se smanjuje, a razgovori postaju tehnički: „Jesi platio struju?“ – „Ko ide po dijete?“ – „Kupi hljeb.“
Kada to traje godinama, a emocije ostanu neizrečene, muž počinje da se osjeća kao stranac u vlastitom domu. A gdje ćeš otići kada se u kući više ne osjećaš kao kod kuće? U kafanu.
2. KAFANA KAO MJESTO GDJE TE NIKO NE OSUĐUJE
U kafani te niko ne pita zašto si tužan. Niko ti ne prebacuje što šutiš. Konobar te razumije s jednim pogledom. Prijatelj za stolom zna tvoju priču i bez riječi. Tu se možeš smijati, a da ne glumiš. Plakati, a da ne objašnjavaš. Popiti čašicu više, a da te niko ne pita „zar opet?“
U braku, muškarac često osjeća da mora da bude jak, da ne pokazuje slabosti. Suze su rijetke, nježnost još rjeđa, a priznanje da mu je teško – gotovo nemoguće. Kafana, s druge strane, ne traži savršenstvo. Ona prihvata čovjeka takvog kakav jeste – umornog, razočaranog, izgubljenog.
3. NEDOSTATAK KOMUNIKACIJE I EMOCIONALNE PODRŠKE
U mnogim brakovima komunikacija postane funkcionalna, ali ne i emocionalna. Muškarac koji se vrati s posla umoran i potreban razumijevanja često nailazi na hladnoću ili iscrpljenu partnerku koja više nema ni vremena ni volje da sasluša.
Nije to ničija krivica – to je sudbina mnogih modernih brakova. Ali on tada ne kaže ništa. Samo se okrene i ode „na kratko“. I tako svako veče. A kafana ga dočeka raširenih ruku.
4. MUŠKA USAMLJENOST KOJU NIKO NE PRIMJEĆUJE
Postoji posebna vrsta usamljenosti koju poznaju samo oženjeni muškarci. To je usamljenost među poznatima. To je osjećaj da si okružen porodicom, ali niko ne zna šta ti se dešava u srcu. Djeca su okupirana sobom, žena svojim obavezama, a on sve češće sjedi sam – iako nije sam.
U kafani, među „sličnima sebi“, ta usamljenost se na trenutak ublaži. Nekad je to samo uz šah, nekad uz rakiju, nekad uz pjesmu. Ne mora niko ništa da kaže – bitno je da neko sjedi pored.
5. POTREBA ZA PRIZNANJEM I SAMOVRIJEDNOŠĆU
U braku, muškarac često postane „podrazumijevajući“. On koji vozi, on koji plaća, on koji popravlja. Niko mu ne kaže „hvala“, jer to je „njegovo“. Vremenom se počinje osjećati nevidljivo.
U kafani, konobar ga zna po imenu. Drugovi slušaju kad priča. Pjesma koja svira kao da govori baš njemu. Tu osjeti da još uvijek postoji. Da nije samo uloga, već čovjek.
6. ZABORAVLJENA INTIMNOST I NOSTALGIJA ZA MLADOŠĆU
U braku se često izgubi tjelesna bliskost, dodir, poljubac bez razloga. Kad se to izgubi, muškarac ne traži uvijek prevaru – nekad samo traži mjesto gdje se osjeća živim. Kafana često podsjeti na mladost, na dane kad se plesalo bez razloga, kad se smijalo do zore.
Ta nostalgija za vremenima kad je bio „nečiji“ i kad je neko zbog njega sjajio u očima, vraća ga iznova pod svjetla birtije. Ne da bi varao, već da bi bar na sat vremena povjerovao da je još uvijek željen, bitan, primijećen.
7. KAFANA KAO TIHI PSIHOLOG
Za mnoge muškarce, kafa s prijateljem ili čašica u tišini zamjenjuje psihoterapeuta. Kafana sluša bez naplate. Ne pita zašto si takav, ne traži da objasniš svoje rane. U njoj muškarac često izgovori ono što u kući nikad ne bi smio: „Ne mogu više“, „Fali mi nešto“, „Nisam srećan.“
To nije bježanje iz hira – to je vapaj koji ne zna drugačije da se izrazi.
NIJE PROBLEM U KAFANI – PROBLEM JE U NAMA
Muškarci ne bježe u kafanu zato što ne vole svoje porodice. Oni bježe jer ne znaju kako da kažu da im je teško. Jer su odgojeni da šute i izdrže. Jer ih je sram priznati slabost. Jer je lakše reći „Idem na pivo“ nego „Osjećam se kao da tonem.“
Umjesto što osuđujemo kafane, možda treba da pitamo muškarce: „Kako si? Stvarno.“ Jer, ako ne čuju to kod kuće, čuće svoju tugu tamo gdje pjesma najtužnije zvuči – u zadimljenoj kafani, u stihu koji boli više od istine, i u čaši koja nikad ne zna odgovor, ali uvijek ima prostor da primi još.
Jer kafana nije uzrok – kafana je simptom. A bolest se ne liječi kritikama, nego razumijevanjem.
Ako ste žena koja ovo čita: pitajte svog muža kad dođe s posla – ne šta će jesti, već kako mu je prošao dan. Pitajte ga kad zadrijema na kauču – ne zašto je umoran, već šta ga boli. I ne čudi se ako ti ne zna odmah odgovoriti. Možda je kafana godinama bila jedini prostor gdje je smio da bude iskren.
A ako ste muškarac koji se prepoznaje u ovim redovima: znaj da nisi sam. Postoje i druga mjesta osim kafane gdje te neko može čuti – samo moraš da se usudiš da progovoriš. I da dozvoliš sebi da budeš čovjek, a ne samo muž, otac ili „glava porodice“. Jer srce ne zna za uloge – ono zna samo da boli kad se zaboravi.
