Jedna zanimljiva priča za danas. Djeca su najveće blago svijeta a ova žena je rodila čak jedanaestero. U nastavku teksta ćemo obraditi ovaj slučaj na duhovit način. Sigurni smo da će vam se svidjeti priča a nakon toga slijede zanimljivosti koje će vam se sigurno svidjeti.
–Razlikujem ih po prezimenima.
U svijetu u kojem je sve više parova koji se odlučuju za jedno ili nijedno dijete, postoje žene koje u tišini svakodnevice odgajaju petero, šestero, sedmero ili čak i više djece. One nisu junakinje iz bajki, niti likovi iz starih romana – to su stvarne žene, majke sa stvarnim umorom u očima, ali i snagom koja prevazilazi svaku definiciju. Njihove priče često ostaju neispričane, skrivene iza zatvorenih vrata porodičnih kuća, u haotičnom ritmu kuhinje, sušilice, domaćih zadataka i dječijih suza.
Život u neprekidnom pokretu
Žena koja rodi petoro ili više djece ulazi u svijet koji zahtijeva potpunu predanost, beskrajnu snagu i nevjerovatnu organizaciju. Nema pauze. Nema vikenda. Nema „ja danas ne mogu“. Njeno jutro počinje dok je većina još u snovima – uz miris mlijeka, uz promukle glasove najmlađih koji traže da ih se zagrli i pripremi za novi dan. U tom domu, ništa nije jednostavno – svako spremanje za školu je operacija s više faza, svaki ručak je logistički podvig, a svaka noć prilika da se napokon diše – ali samo nakratko.
Majke velikih porodica razvijaju gotovo natprirodnu sposobnost da čuju sve – i tiho šaputanje u drugoj sobi i zvuk poklopca koji pada u kuhinji. Njihove ruke postaju višenamjenske: jedna drži bebu, druga reže hljeb, a treća – u mislima – pravi plan kako da sve stigne.
Psihološka snaga koju malo ko vidi
Društvo često ima tendenciju da ove žene posmatra ili kao čudakinje iz nekog drugog vremena ili kao žrtve sistema, religije, supruga. Ali istina je mnogo kompleksnija. Većina njih ne bira ovaj put slučajno. Iza te odluke često stoji ljubav prema životu, duboka posvećenost porodici i osjećaj ispunjenosti koji dolazi iz stvaranja i oblikovanja malih ljudi.
Naravno, nisu imuni na umor. Postoje dani kada se raspadnu. Kada ne mogu da zaustave suze dok peru sudove. Kada imaju osjećaj da su nevidljive, da ih niko ne vidi ni kao ženu ni kao osobu – već samo kao majku. Ali baš u tim trenucima, kad svi spavaju, one često pronalaze snagu u sitnicama: u crtežu koji je dijete nacrtalo samo za njih, u pogledu punom zahvalnosti, u rečenici „Mama, ti si najbolja“ izgovorenoj usred haosa.
Ekonomski izazovi i kreativnost
Rijetko ko razmišlja o tome koliki je izazov hraniti, oblačiti i školovati veliku porodicu. Nema tu mjesta za luksuz. Novac mora biti rastegnut do krajnjih granica. Ali ove žene uče da od malo naprave mnogo. Znaju kako se iz par sastojaka priprema ručak za deset ljudi. Znaju kada i gdje su popusti. Nauče da dijete može biti sretno i bez najnovijeg telefona, samo ako osjeti da je voljeno.
Njihov dom možda nema savršeno usklađene zavjese, ali ima toplinu. Možda se u njemu često čuje buka, ali u toj buci odrasta budućnost – djeca koja znaju što znači dijeliti, brinuti, pomagati i biti dio cjeline.
Porodična dinamika: ljubav u mnoštvu
Postavlja se pitanje: može li se voljeti toliko djece jednakom snagom? Majke velikih porodica odgovaraju bez razmišljanja – ne samo da može, već se ta ljubav umnožava, ne dijeli. Svako dijete je drugačije, jedinstveno, sa svojim snovima, temperamentom i manama. Nauče da jedno treba tišinu, drugo nježnost, treće izazov. Svakom pristupaju sa strpljenjem koje se ne uči u knjigama.
Djeca iz takvih porodica često su empatična, prilagodljiva i puna razumijevanja. Oni uče od malih nogu da nisu centar svijeta – i da ljubav ne prestaje kada se dijeli.
Zdravlje, tijelo i zaboravljena žena u njima
Fizički napor kroz višestruke trudnoće, dojenje i brigu o djeci ostavlja trag. Tijelo žene koja je rodila šest ili sedam puta nije isto kao prije. Leđa bole. Hormoni divljaju. Vrijeme za sebe nestane. Mnoge se majke velikih porodica ne vide u ogledalu godinama – ili ne vide sebe, već samo ulogu koju igraju.
Ali kad imaju trenutak mira, kada djeca zaspu, kad tišina napokon dođe – tada se sjete da su i žene. Da su nekada voljele knjige, muziku, ples. Da još uvijek u njima živi strast – samo skrivena ispod slojeva brige.
I tu dolazimo do onog najvažnijeg: te žene ne traže pohvale. Ne traže medalje. One traže razumijevanje. Da ih se ne zaboravi. Da im se kaže: hvala.
Društvena percepcija i pogrešni sudovi
Savremeno društvo često gleda s čuđenjem – pa čak i prezirom – na žene koje se odluče na veliku porodicu. Smatra ih se konzervativnim, neambicioznim, potisnutim. Zaboravlja se da mnoge od njih imaju visoko obrazovanje, da su prije djece gradile karijere, da su svjesno birale porodicu kao prioritet, ne iz slabosti, već iz snage.
Njihovo postojanje je svakodnevni čin prkosa prema individualističkom duhu vremena. One poručuju: ne moraš imati sve za sebe da bi bio sretan. Ponekad je prava sreća upravo u davanju, u dijeljenju, u potpunoj predanosti nečemu većem od sebe.
Primjeri iz stvarnog života
U Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i širom Balkana, postoje stotine porodica s petoro i više djece. Ima ih i po desetoro, pa i dvanaestoro. Majke iz tih domova znaju svakog liječnika, svaku učiteljicu, svaku apoteku u gradu. One su stubovi svojih zajednica, iako se o njima rijetko piše.
Jedna majka iz okolice Banja Luke, koja ima osmero djece, kaže: „Svi me pitaju kako to stignem. Ja kažem – ne stignem. Ali kad vidim njih nasmijane, znam da sve ima smisla.“
Druga iz Dalmacije dodaje: „Imam sedmero djece i nijednu noć mira. Ali kad legnem, srce mi je puno. Imam bogatstvo koje nijedan novac ne može kupiti.“
