Školski dani su svima najdraži, rado se sjećamo uspomena iz škole, ali nekako većini nas sigurno nije najdraži bio roditeljski sastanak. Tada dolazi do razočarenja, često i ljutnje roditelja a oni marljivi đaci su ih činili ponosnim. U nastavku slijedi jedna duhovita priča koja govori o roditeljskom i kako je Perica doživio roditeljski sastanak.
–Od svih članova porodice, on najslabije čuje.
Roditeljski sastanci u školi predstavljaju jedan od ključnih momenata u životu svake porodice, a posebno su važni za formiranje dvosmjerne komunikacije između roditelja i nastavnika. Iako na prvi pogled mogu djelovati kao jednostavan administrativni susret – nekoliko stolica, dnevnik u rukama razrednika i kratka izvještavanja o ponašanju i ocjenama – u stvarnosti, roditeljski sastanci nose sa sobom mnogo dublju simboliku i imaju višeslojni uticaj na emocionalni, obrazovni i društveni razvoj djece.
POČETAK PRIČE: SJEĆANJE I STRES
Za mnoge roditelje, sami termini „roditeljski sastanak“ prizivaju slike iz vlastitog djetinjstva – one napete večeri kada se nije znalo hoće li majka doći kući nasmijana ili s pogledom koji obećava konfiskaciju svih privilegija. U takvim trenucima dijete osluškuje svaki korak u hodniku, pokušava „čuti“ mamin izraz lica prije nego što se vrata otvore.
I danas, kad se uloga obrne i dijete je njihovo, roditelji s jednakim intenzitetom doživljavaju te sastanke. Bez obzira koliko godina imaju ili koliko djece podižu, svaki roditeljski sastanak nosi tu notu neizvjesnosti: „Šta će mi učiteljica reći?“, „Da li moje dijete poštuje pravila?“, „Kako se ponaša u razredu?“ i možda najvažnije – „Da li sam kao roditelj uradio sve što je trebalo?“
OBRAZOVANJE NIJE SAMO UČENJE – VEĆ SISTEM ODNOSA
Roditeljski sastanci su most između dvije strane koje, iako imaju isti cilj – dobrobit djeteta – često dolaze iz različitih svjetova. Nastavnici i učitelji žive svakodnevno s desetinama, nekad i stotinama djece. Oni vide obrazac ponašanja, vide gdje dijete zaostaje, gdje napreduje, gdje se povlači, a gdje je previše dominantno. Roditelji, s druge strane, često posmatraju samo jedan ugao: svoje dijete, svoj dom, svoje viđenje situacije.
Zato su roditeljski sastanci trenutak u kojem se ta dva pogleda moraju spojiti. Nisu svi roditelji spremni da prihvate istinu koju čuju – nekima je teško prihvatiti da njihovo dijete ima problema u učenju, neki se brane, krive školu, sistem, društvo. Ali upravo tada počinje prava saradnja – kad se roditelj prestane ponašati defanzivno i počne iskreno slušati i pitati: „Kako mogu pomoći?“
UČITELJ ILI PSIHOLOG?
Učitelj na roditeljskom sastanku nije samo osoba koja daje izvještaj o ocjenama. On je i posmatrač odnosa među djecom, on je svjedok razvoja karaktera, emocionalne zrelosti, samopouzdanja, komunikacije. I često zna više o djetetovim strahovima, sramovima i nesigurnostima nego što roditelji sami vide kod kuće.
Nekada učitelj primijeti da se dijete povuklo nakon razvoda roditelja. Ili da se ponaša agresivno jer ga neko u razredu vrijeđa. Ili da gubi koncentraciju jer kod kuće nema mira. U tim slučajevima, roditeljski sastanak prestaje biti puka statistika iz dnevnika, već postaje ozbiljan razgovor o psihološkoj podršci i razvoju djeteta.
RAZLIKE IZMEĐU RAZREDA I UZRASTA
Roditeljski sastanci u nižim razredima osnovne škole znaju biti ispunjeni živahnim tonovima, bojankama, crtežima na zidovima i osmijesima učiteljica koje svoje male đake poznaju u dušu. U tim razredima naglasak je često na prilagodbi djeteta školskom okruženju, na razvoju osnovnih vještina, ponašanju i međuvršnjačkim odnosima. Roditelji se brinu: da li moje dijete jede užinu? Da li se igra s drugima? Da li zna čitati, sabirati, zna li gdje se staje tačka?
U višim razredima osnovne škole, naglasak se pomjera. Više se priča o ocjenama, gradivu, pripremama za prijemne ispite, odnosima u razredu, eventualnim nestašlucima. Tu roditeljski sastanci znaju biti napetiji – jer ulazimo u zonu ocjena koje “nešto znače”. Roditelji se raspituju: „Kako moje dijete stoji u odnosu na druge?“, „Da li može u gimnaziju?“ ili „Zašto iz matematike ima trojku kad kući kaže da sve zna?“
U srednjoj školi, roditeljski sastanci su već ritual drugačijeg tipa – često slabije posjećeni, jer tinejdžeri insistiraju na privatnosti, a roditelji ponekad umorni od borbi s adolescentnim buntom odustanu da se dalje „miješaju“. A upravo tada bi trebalo da su najprisutniji – jer su to godine kad djeca traže svoj identitet, ali i kad lako mogu zalutati ako nema odrasle ruke koja će ih povući nazad.
RODITELJI KOJI SE NIKAD NE POJAVE
Posebna tema su roditelji koji nikada ne dolaze. Razlozi su razni – posao, nezainteresovanost, lični problemi, stid, pa i strah od suočavanja. Ali njihovo odsustvo ne pogađa nastavnike, već najviše samo dijete. Djeca koja sjede na času znajući da niko neće doći na roditeljski, osjećaju se manje vrijedno, napušteno. Taj osjećaj zna biti mnogo jači od bilo koje loše ocjene.
S druge strane, ima i roditelja koji prečesto dolaze, zovu, pišu, traže izvještaje svakih par dana. I tu dolazi do neravnoteže – jer djeca osjećaju pritisak, nadzor, gube osjećaj autonomije i povjerenja.
HUMOR, NESPRETNOSTI I KOMIČNI MOMENTI
Nijedan roditeljski sastanak nije potpun bez bar jednog trenutka neplaniranog smijeha. Neki roditelji zaborave na koji sprat je razred, neki umjesto učionice zalutaju u kabinet hemije, a najčešće se dogodi legendarna scena kada učitelj pročita ime djeteta i krene priču o njegovom ponašanju, a iz publike se javi: „Oprostite, to nije moje dijete.“ Pa se svi nasmiju, led se probije, atmosfera se opusti.
Ili trenutak kad roditelj pita: „Da li ste sigurni da je to baš moje dijete?“ jer se kod kuće ponaša kao anđeo, a u školi je, prema riječima razrednika, „glavni pokretač haosa u zadnjoj klupi“.
DIGITALNI RODITELJSKI – KAD KAMERA POSTANE PROZOR U ŠKOLU
U novije vrijeme, posebno nakon pandemije, roditeljski sastanci se sve češće održavaju online. Iako to štedi vrijeme i omogućava prisustvo roditeljima koji rade ili žive dalje, gubi se ona neposredna ljudska dimenzija – pogled u oči, stisak ruke, nenametljivi razgovor nakon sastanka uz vrata učionice, gdje se kaže ono što nije moglo pred svima.
Ali digitalna era nosi i svoje prednosti – lakše je doći do dokumentacije, učitelj može brzo podijeliti materijale, a roditelji koji se ranije nisu usuđivali javno govoriti, sada mogu postaviti pitanja putem chata.
KONAČNO – ŠTA RODITELJSKI ZAISTA JESTE?
Roditeljski sastanak je mnogo više od izlistavanja ocjena. On je poziv na saradnju, prilika za razumijevanje, za jačanje odnosa između doma i škole, i za podsjećanje da u centru svega nije ocjena – već dijete. Njegova sreća, sigurnost, samopouzdanje i razvoj.
To je trenutak kad roditelji nauče da škola nije neprijatelj, već saveznik. Kad nastavnici osjete da nisu sami u borbi da dijete nauče nečemu više od suhe teorije – nauče ga kako se poštuje, komunicira, razvija, sanja.
To je i prostor u kojem roditelji postaju svjesni da je njihova uloga više od finansijera i vozača do škole – oni su ogledalo koje njihovo dijete gleda svakog dana. A ako to ogledalo ne pokazuje interes, razumijevanje i podršku, teško će se dijete osjećati viđeno.
Na kraju, svaki roditeljski sastanak, ma koliko trajao ili izgledao formalno, ima potencijal da bude prekretnica. Da se pokrene dijalog, da se spriječi greška, da se pronađe put do djeteta koje šuti, pati ili traži svoje mjesto. A to je, bez imalo sumnje, misija vrijedna svakog dolaska.
