Danas donosimo jednu anegdotu, odnosno humorističnu priču o ženi oficira koja ga je varala. Desila se jedna jako čudna priča koju vam prenosimo. A zatrim donosimo malo više zanimljivosti o oficirima.

– Aleksa, izlazi napolje! Ova dvojica su završili posao umesto nas!

Oficiri u vojsci – ljudi koji nose odgovornost, čast i teret komandovanja

Kada se govori o vojsci, njenoj organizaciji, disciplini i tradiciji, oficiri zauzimaju posebno mjesto. Oni nisu samo ljudi u uniformama s činovima na ramenima, niti su njihova zaduženja ograničena na izdavanje naređenja i nadgledanje vojnika. Oficiri su ljudi od kojih se očekuje da u najtežim okolnostima ostanu pribrani, da donose odluke kada drugi oklijevaju i da preuzmu odgovornost čak i onda kada posljedice njihovih odluka mogu biti izuzetno ozbiljne.

U gotovo svim vojskama svijeta oficirski poziv smatra se jednim od najzahtjevnijih vojnih zanimanja. Iza svakog čina kriju se godine školovanja, obuke, odricanja i sticanja iskustva. Iako uniforma često ostavlja utisak autoriteta i sigurnosti, život oficira mnogo je složeniji nego što se može zaključiti na prvi pogled.

Put do oficirskog čina nije jednostavan

Nekada je put do oficirskog poziva bio gotovo životno opredjeljenje. Mladići koji su odlučivali da upišu vojne akademije znali su da ih očekuje drugačiji način života od onoga koji su vodili njihovi vršnjaci. Umjesto uobičajenih studentskih dana, čekali su ih stroga pravila, rano ustajanje, fizička obuka, vojna nastava, teorijsko obrazovanje i svakodnevno navikavanje na disciplinu.

Vojne akademije nisu bile samo obrazovne ustanove. One su imale zadatak da od mladih ljudi izgrade buduće komandante. Od kadeta se očekivalo da nauče mnogo više od rukovanja oružjem i poznavanja vojnih pravila. Morali su razviti sposobnost organizovanja ljudi, procjenjivanja situacija, razumijevanja vojničke psihologije i donošenja odluka pod pritiskom.

Posebno se insistiralo na ličnom primjeru. Oficir koji zahtijeva disciplinu od svojih vojnika morao je i sam živjeti u skladu s pravilima koja postavlja. Nije bilo dovoljno samo poznavati propise. Trebalo je pokazati da se oni mogu dosljedno primjenjivati i u svakodnevnim, često napornim okolnostima.

Činovi nisu samo oznake na uniformi

Jedna od prvih stvari koje ljudi primijete na vojnoj uniformi jesu oznake čina. One jasno pokazuju položaj pojedinca u vojnoj hijerarhiji, ali istovremeno predstavljaju i određeni nivo odgovornosti.

Uobičajeno je da oficirski put počinje činom potporučnika, nakon čega slijede poručnik i kapetan. Iznad njih nalaze se viši oficirski činovi, među kojima su major, potpukovnik i pukovnik. U generalskoj hijerarhiji nalaze se brigadni general, general-major, general-pukovnik i drugi činovi, zavisno od organizacije i tradicije pojedine vojske.

Svaki čin donosi nove obaveze. Mlađi oficiri uglavnom su neposredno uključeni u komandovanje jedinicama, obuku i svakodnevni rad s vojnicima. Kako napreduju, njihove dužnosti postaju sve složenije. Od njih se očekuje da planiraju, koordiniraju, organizuju veće formacije i razumiju širu sliku vojnih operacija.

Ipak, visok čin ne znači automatski i veliko poštovanje. U vojnom okruženju autoritet se može dobiti postavljenjem, ali se povjerenje vojnika mora zaslužiti ponašanjem, znanjem i odnosom prema ljudima.

Život oficira između discipline i privatnosti

Vojni poziv često zahtijeva odricanja koja ljudi izvan vojske teško mogu razumjeti. Oficir ne može uvijek planirati svoj dan kao neko ko radi u običnom radnom okruženju. Vježbe, dežurstva, terenske aktivnosti, premještaji i iznenadne obaveze mogu značajno uticati na porodični život.

Nije rijetkost da oficiri dio godine provedu daleko od svojih porodica. Nekada su to višednevne terenske vježbe, a nekada duža odsustva zbog službenih zadataka. Njihovi supružnici i djeca često se moraju prilagođavati vojničkom načinu života, koji podrazumijeva mnogo neizvjesnosti i promjena.

Postoji i jedna zanimljiva strana oficirskog života o kojoj se rijetko govori. Oficir je često osoba koja mora sakriti vlastitu nesigurnost pred ljudima kojima komanduje. Može biti umoran, zabrinut ili suočen s privatnim problemima, ali od njega se očekuje da tokom službe zadrži profesionalnost i sposobnost odlučivanja.

To ne znači da oficiri nemaju strahove ili slabosti. Naprotiv, razlika je u tome što se od njih očekuje da nauče upravljati vlastitim emocijama i da ne dozvole da one ugroze zadatke za koje su odgovorni.

Odnos oficira i vojnika – poštovanje se ne može narediti

Jedna od najvažnijih osobina dobrog oficira jeste sposobnost da izgradi odnos povjerenja s ljudima kojima komanduje. Vojnik može izvršavati naređenja zbog vojne discipline, ali će mnogo više poštovati komandanta za kojeg zna da je pravedan, stručan i spreman stati uz svoje ljude.

U vojnim pričama često se spominju komandanti koji su bili izuzetno strogi, ali su istovremeno uživali veliko poštovanje svojih vojnika. Njihova strogost nije proizlazila iz potrebe da pokažu moć, već iz uvjerenja da se vojna jedinica mora pripremiti za situacije u kojima greške mogu imati ozbiljne posljedice.

Postoje i oficiri koji su autoritet pokušavali graditi isključivo na činu, galami i kažnjavanju. Takav pristup možda može proizvesti kratkoročnu poslušnost, ali teško stvara iskreno povjerenje.

Dobar oficir zna da svaki vojnik ima svoje ime, porodicu, životnu priču i razloge zbog kojih je obukao uniformu. Razumije da ljudi nisu mašine i da se od njih ne može neprestano zahtijevati maksimum bez odmora, podrške i odgovarajućih uslova.

Zato se pravi kvalitet komandanta često ne vidi na svečanim postrojavanjima, već u svakodnevnim situacijama. Vidi se po tome kako razgovara s najmlađim vojnikom, kako reaguje kada neko pogriješi i da li preuzima odgovornost kada stvari krenu pogrešnim putem.

Oficiri u nekadašnjoj Jugoslaviji

Posebno mjesto u sjećanjima mnogih ljudi s prostora bivše Jugoslavije zauzimaju oficiri nekadašnje Jugoslovenske narodne armije, poznate kao JNA.

JNA je imala razvijen sistem vojnih akademija, škola i specijalističke obuke. Oficirski kadar školovao se u različitim centrima širom zemlje, a vojna zanimanja obuhvatala su veliki broj oblasti: od pješadije, artiljerije i oklopnih jedinica do avijacije, mornarice, inženjerije i veze.

Vojne akademije u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i drugim gradovima bile su značajne obrazovne institucije. Mladi ljudi iz različitih republika dolazili su na školovanje, živjeli zajedno, prolazili istu obuku i pripremali se za buduće službene dužnosti.

Oficirska uniforma u to vrijeme imala je poseban društveni značaj. Za mnoge porodice bilo je pitanje ponosa kada bi njihov sin postao oficir. Taj poziv povezivao se sa sigurnim zaposlenjem, društvenim ugledom, stambenim pogodnostima i mogućnošću napredovanja.

U mnogim sredinama oficiri su bili među obrazovanijim i društveno prepoznatljivijim ljudima. Njihova riječ često je imala određenu težinu, a njihovo pojavljivanje u uniformi izazivalo je pažnju i poštovanje.

Ipak, historija JNA ne može se posmatrati samo kroz uspomene na vojnu disciplinu, zajedništvo i profesionalno obrazovanje. Raspad Jugoslavije i ratovi devedesetih godina duboko su promijenili sudbine mnogih oficira. Neki su ostali u svojim republikama, drugi su napustili službu, a mnogi su se našli pred teškim ličnim i profesionalnim izborima. Uslijedili su raspad nekadašnjeg vojnog sistema, formiranje novih oružanih snaga i potpuno drugačiji životni putevi.

Zašto su oficiri morali biti i psiholozi, učitelji i organizatori?

Malo se govori o tome koliko vojni komandant mora poznavati ljudsku prirodu. U jednoj jedinici mogu se nalaziti ljudi različitih karaktera, obrazovanja, navika i životnih iskustava. Neki su izrazito disciplinovani, drugi zahtijevaju dodatnu motivaciju, dok postoje i oni kojima je potrebno mnogo vremena da se prilagode vojnom načinu života.

Oficir mora prepoznati te razlike i pronaći način da od pojedinaca izgradi funkcionalnu cjelinu.

Zato njegovo obrazovanje ne završava završetkom vojne akademije. Iskustvo se stiče godinama, kroz komandovanje, razgovore s ljudima, rješavanje problema i suočavanje s nepredviđenim situacijama.

Dobar komandant mora znati kada treba insistirati na pravilima, a kada saslušati čovjeka. Mora prepoznati trenutak kada je potrebno biti odlučan, ali i trenutak kada bi pretjerana strogost napravila više štete nego koristi.

Upravo zbog toga vojnički autoritet i ljudskost ne bi trebali biti suprotstavljene osobine. Najbolji oficiri znaju da se te dvije stvari međusobno dopunjuju.

Šta se dešava kada oficir skine uniformu?

Možda je najzanimljiviji dio oficirskog poziva upravo onaj koji se ne vidi. Kada završi služba, oficir postaje suprug, otac, prijatelj, komšija ili jednostavno čovjek koji želi provesti mirno poslijepodne.

Ipak, godine provedene u vojsci često ostavljaju trag na njegovom karakteru. Navika na tačnost, urednost, organizaciju i poštovanje dogovora može ostati prisutna i decenijama nakon završetka službe.

Nekada se to vidi u sitnicama. Bivši oficir možda će uvijek ustajati rano, pažljivo slagati odjeću, ne podnositi kašnjenje ili insistirati da se svaki posao završi do kraja. Možda će i u običnom razgovoru imati odmjeren način izražavanja, a u problematičnim situacijama nastojati prvo sagledati činjenice, pa tek onda reagovati.

Naravno, nisu svi oficiri isti. Vojni poziv ne oblikuje svakog čovjeka na identičan način. Neki iz službe izađu s osjećajem ponosa i ispunjenosti, dok drugi nose teška iskustva o kojima rijetko govore.

Iza njihovih uniformi često se kriju priče o prijateljstvima, rastancima, preseljenjima, neprospavanim noćima i životnim odlukama koje su morale biti donesene u vrlo kratkom roku.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime