Pijetao je životninja koja je dosta popularna na selu. Skoro svako domaćinstvo je nekad imalo pijetlove i kokoši a danas donosimo jednu anegdotu koja je vezana za mladog pijetla.  Nakon toga donosimo malo više zanimljivosti.

–ŠŠŠŠŠ…još malo pa će da slete.

Pijetlovi – ponos seoskog dvorišta i neobični čuvari jutra

Malo je životinja koje su toliko prepoznatljive po svom ponašanju kao pijetlovi. Njihovo kukurikanje, šepurenje po dvorištu, raskošno perje i držanje koje odaje utisak neustrašivosti učinili su ih jednim od najpoznatijih simbola seoskog života. Dok većina ljudi pijetla prvo povezuje s njegovim glasnim oglašavanjem u zoru, iza te poznate slike krije se životinja zanimljivog karaktera, razvijenih instinkata i iznenađujuće složenog ponašanja.

Pijetao kao da ima urođeni osjećaj za vlastitu važnost. Dok kokoši mirno pretražuju zemlju u potrazi za hranom, on često stoji uspravno, podignute glave, s velikom krijestom na vrhu glave i dugim, šarenim perjem koje se presijava na suncu. Njegovo držanje nije samo ukras. U svijetu kokoši i pijetlova izgled, snaga i ponašanje mogu imati važnu ulogu u uspostavljanju društvenog položaja.

Jedna od najzanimljivijih osobina pijetlova jeste njihovo kukurikanje. Mnogi vjeruju da pijetao zapjeva samo zato što je svanulo, ali njegovo oglašavanje nije tako jednostavno. Pijetlovi imaju unutrašnji biološki sat koji im pomaže da predvide dolazak zore. Zbog toga često počinju kukurikati i prije nego što se na horizontu pojavi prvo svjetlo. Naravno, mogu se oglašavati i tokom dana, naročito kada žele pokazati prisustvo, odgovoriti drugom pijetlu ili reagovati na nešto što su primijetili u okolini.

U selima se nekada upravo prema pijetlovom glasu procjenjivalo koliko je noć odmakla. Ljudi koji nisu imali satove oslanjali su se na zvukove iz prirode, a kukurikanje je bilo jedan od znakova da se približava jutro. Ipak, pijetao nije pouzdan mjerač vremena. Može zapjevati u različitim dijelovima dana, a ponekad će se oglasiti čak i usred noći ako ga probudi svjetlost ili neka druga smetnja.

Pijetlovi imaju i izražen osjećaj za teritoriju. Kada se na istom prostoru nađu dva odrasla mužjaka, između njih može doći do nadmetanja. Tada se pokazuju uspravno, šire perje, kruže jedan oko drugoga i procjenjuju protivnika. Ako nijedan ne odstupi, sukob može prerasti u borbu, tokom koje koriste kljunove i oštre izrasline na nogama. Zbog toga držanje više pijetlova u malom prostoru može biti problematično, posebno ako nemaju dovoljno mjesta za povlačenje i izbjegavanje sukoba.

Ipak, pijetao nije samo borac koji brani svoj položaj. Njegovo ponašanje prema kokošima pokazuje i druge strane njegove prirode. Kada pronađe hranu, naročito nešto što smatra ukusnim, može početi posebnim pokretima i zvukovima dozivati kokoši. Ponekad će komadić hrane podizati i spuštati kljunom kao da im pokazuje šta je pronašao. Ovo ponašanje poznato je kao dozivanje hrane i predstavlja zanimljiv primjer komunikacije među pticama.

Uprkos popularnoj predstavi da pijetao uvijek štiti svoje jato, njegovo ponašanje zavisi od jedinke, iskustva i uslova u kojima živi. Neki pijetlovi veoma su oprezni i glasno upozoravaju na opasnost, dok drugi mogu biti manje zainteresovani za okolinu. Kada primijeti grabljivicu ili drugu prijetnju, pijetao može izdati upozoravajuće glasove i pokušati skrenuti pažnju jatu na opasnost.

Posebno je zanimljivo to što kokoši i pijetlovi ne žive u svijetu u kojem je sve određeno snagom. Među njima postoji društvena hijerarhija, često nazvana poretkom kljucanja. Svaka ptica vremenom zauzima određeno mjesto u grupi, a to može uticati na pristup hrani, omiljenim mjestima za odmor i drugim resursima. Pijetao se u takvom sistemu može isticati, ali njegov položaj zavisi od odnosa s ostalim članovima jata.

Njegov izgled također ima svoju posebnu priču. Velika krijesta i podbradnjaci, koji su kod mnogih pasmina izrazito crveni, predstavljaju karakteristične dijelove tijela. Boja i razvijenost ovih struktura mogu zavisiti od pasmine, dobi i zdravstvenog stanja. Dugačko repno perje, sjajne nijanse i kontrastne boje rezultat su dugog procesa pripitomljavanja i selekcije, tokom kojeg su ljudi birali ptice s osobinama koje su im bile privlačne ili korisne.

Zanimljivo je i da pijetlovi ne kukuriču svi jednako. Neki imaju dubok i snažan glas koji se čuje na velikoj udaljenosti, dok drugi zvuče piskavije, kraće ili neobično. Razlike zavise od pasmine, veličine, individualnih osobina i načina oglašavanja. U dvorištima s više pijetlova često se može čuti čitav niz glasova, kao da svaki pokušava posljednji potvrditi da je upravo on glavni.

Pijetao je kroz historiju dobio i posebno mjesto u ljudskoj kulturi. U mnogim sredinama predstavljao je simbol budnosti, hrabrosti, ponosa i novog početka. Njegova navika da se oglašava u ranim jutarnjim satima povezala ga je s dolaskom svjetlosti i završetkom noći. Zato se njegov lik može pronaći na seoskim ukrasima, vjerskim građevinama, starim predmetima za domaćinstvo i različitim simbolima. U nekim tradicijama pijetao je smatran i zaštitnikom doma, jer se vjerovalo da njegovo oglašavanje tjera zle sile.

Uprkos tome što ga danas često posmatramo kao sasvim običnu domaću životinju, pijetao je mnogo više od ukrasa seoskog dvorišta. On je dio složenog društvenog svijeta u kojem se prepliću instinkti, komunikacija, nadmetanje i briga za jato. Njegovo ponašanje podsjeća nas da životinje koje svakodnevno viđamo mogu imati mnogo zanimljivije navike nego što pretpostavljamo.

Možda je upravo zato pijetao ostao tako upečatljiv simbol sela. Njegov glas prekida tišinu jutra, njegovo šepurenje unosi živost u dvorište, a njegova pojava podsjeća na vrijeme kada se dan započinjao uz zvukove prirode, prije nego što bi seoske staze ispunili ljudi i njihove svakodnevne obaveze. I dok se svijet oko njega mijenja, pijetao i dalje radi ono što je radio generacijama prije nas: oglašava se, čuva svoj prostor i svojim glasom najavljuje da je novi dan počeo.