Jedna anegdota dolazi nam sa jednog ratišta. Svijet je trenutno u velikom problemu, na svakoj strani su ratovi i ljudi su zabrinuti. No, tu smo da se našalimo pa na ovu temu slijedi jedna šaljiva priča.
– „Vidio sam ih sve na okupu, izgleda da su prijatelji…”
Hijerarhija u vojsci: kako je nastao sistem u kojem svako zna svoje mjesto
Vojska je jedna od rijetkih institucija u kojima se hijerarhija može vidjeti gotovo golim okom. Dok u civilnom životu često nije sasvim jasno ko je kome nadređen, ko donosi konačnu odluku i čija riječ ima najveću težinu, u vojsci je princip drugačiji. Tamo je lanac komandovanja jedan od temelja cijelog sistema. Svaki vojnik zna kome odgovara, svaki starješina zna od koga prima naređenja, a oni na vrhu hijerarhije odgovorni su za odluke koje mogu uticati na hiljade ljudi.
Na prvi pogled vojna hijerarhija može izgledati kao jednostavna piramida sastavljena od činova. Vojnik je na dnu, oficiri su iznad njega, a na samom vrhu nalazi se najviši komandni kadar. Međutim, iza tih oznaka, zvjezdica, pruga i činova krije se mnogo složeniji sistem. Vojna hijerarhija nije napravljena samo zato da bi se znalo ko ima viši čin. Ona postoji da bi se u situacijama u kojima nema vremena za dugu raspravu mogla donijeti odluka, prenijeti naredba i sprovesti je u djelo.
Upravo je brzina jedan od glavnih razloga zbog kojih su vojske kroz historiju razvijale stroge hijerarhijske strukture.
Zamislimo situaciju u kojoj se jedinica nalazi u opasnosti. Granate padaju u blizini, komunikacije su otežane, vojnici ne znaju šta se nalazi iza sljedećeg brda, a nekoliko odluka mora biti doneseno u roku od nekoliko sekundi. Kada bi svaki pripadnik jedinice imao jednako pravo da odlučuje o tome šta će se uraditi, nastao bi haos. Jedan bi krenuo naprijed, drugi bi se povukao, treći bi čekao dodatne informacije, a četvrti bi pokušao organizovati nešto sasvim drugo.
Zbog toga vojska počiva na principu komandnog lanca.
Neko izdaje naređenje. Neko ga prenosi. Neko ga izvršava. Neko kontroliše da li je izvršeno. A iznad svih njih postoji osoba koja preuzima odgovornost za konačnu odluku.
To je suština vojne hijerarhije.
Od običnog vojnika do najvišeg komandanta
U većini modernih oružanih snaga postoje tri velike kategorije vojnog osoblja: vojnici, podoficiri i oficiri, iako se tačna struktura razlikuje od države do države.
Vojnik predstavlja osnovu sistema. On je osoba koja izvršava zadatke na terenu, rukuje opremom, prolazi obuku i djeluje u okviru svoje jedinice. Ali ideja da je vojnik samo neko ko prima naređenja bila bi previše pojednostavljena. Savremeni vojnik mora biti sposoban da samostalno reaguje u brojnim situacijama, razumije zadatak i procijeni okolnosti.
Ipak, njegova samostalnost ima granice koje određuje komandni lanac.
Iznad vojnika nalaze se podoficiri. Oni predstavljaju jednu od najvažnijih karika cijele vojne organizacije. U mnogim vojskama upravo su podoficiri ti koji svakodnevno provode najveći dio vremena sa vojnicima. Oficir može planirati operaciju, ali podoficir često mora osigurati da ljudi pod njegovom komandom budu obučeni, disciplinovani, opremljeni i spremni da zadatak izvrše.
Zbog toga se podoficiri ponekad nazivaju kičmom vojske.
Oni predstavljaju vezu između vojnika i oficira. Dovoljno su blizu vojnicima da razumiju probleme na najnižem nivou, ali istovremeno imaju dovoljno autoriteta da sprovedu odluke viših starješina.
Iznad podoficira dolaze oficiri.
Oficirski činovi obično počinju od najnižih oficirskih činova, a zatim se penju prema višim komandnim funkcijama. Mlađi oficiri najčešće komanduju manjim jedinicama i postepeno preuzimaju sve veću odgovornost. Sa povećanjem čina raste i širina odgovornosti.
Jedan oficir može biti odgovoran za desetine ljudi.
Drugi za stotine.
Treći može planirati operacije u kojima učestvuje nekoliko hiljada pripadnika oružanih snaga.
Na najvišem nivou vojna hijerarhija postaje još kompleksnija. Najviši oficiri ne bave se svakim pojedinačnim vojnikom, niti izdaju direktna naređenja svakom pripadniku vojske. Njihov posao je da određuju ciljeve, planiraju velike operacije, upravljaju velikim formacijama i koordiniraju različite rodove i jedinice.
Tako nastaje svojevrsna piramida odgovornosti.
Što se čovjek više penje prema vrhu, ima manje neposrednog kontakta sa pojedinačnim vojnikom, ali istovremeno preuzima veću odgovornost za ono što se dešava na ogromnom prostoru i sa velikim brojem ljudi.
Čin nije isto što i funkcija
Jedna od zanimljivih stvari u vojnoj hijerarhiji jeste činjenica da čin i funkcija nisu ista stvar.
Čin govori o položaju osobe unutar sistema vojnih činova, dok funkcija govori o poslu koji ta osoba obavlja.
Neko može imati određeni čin, ali obavljati različite funkcije tokom karijere.
Na primjer, oficir može određeni period komandovati jedinicom, zatim raditi u štabu, kasnije biti instruktor, a nakon toga preuzeti neku drugu komandnu ili stručnu dužnost.
Zato nije uvijek dovoljno pogledati nečiji čin da bi se razumjelo koliko stvarne odgovornosti ta osoba ima u određenoj situaciji.
U vojsci postoje ljudi sa visokim činovima koji nisu direktni komandanti određene jedinice, kao i ljudi sa nižim činovima koji mogu imati veoma važnu stručnu ili operativnu funkciju.
To pokazuje da vojna organizacija nije samo jednostavna ljestvica.
Ona je kombinacija čina, položaja, iskustva, stručnosti i odgovornosti.
Zašto vojska koristi činove?
Činovi imaju veoma dugu historiju.
Još su drevne vojske morale pronaći način da razlikuju različite nivoe odgovornosti. Kada bi se vojska sastojala od hiljada ljudi, bilo je nemoguće da svi direktno komuniciraju sa jednim vođom.
Zato su nastajali različiti nivoi komandovanja.
Vođa je imao svoje pomoćnike. Oni su imali svoje ljude. Njihovi podređeni imali su manje jedinice, a te jedinice još manje grupe.
Na taj način se ogromna masa ljudi pretvarala u organizovanu strukturu.
Rimska vojska je jedan od poznatih historijskih primjera razvoja takvog sistema. Njena organizacija omogućila je da veliki broj vojnika djeluje koordinisano, što je bilo jedno od ključnih obilježja rimske vojne moći.
Kasnije su evropske vojske razvijale sopstvene sisteme činova. Tokom stoljeća nastale su različite oznake, uniforme i pravila koja su omogućavala da se gotovo na prvi pogled prepozna položaj nekog pripadnika vojske.
Zvjezdice, pruge, grbovi, epoleti i drugi simboli nisu samo ukras.
Oni predstavljaju vizuelni jezik vojne organizacije.
Vojnik ne mora uvijek znati ime čovjeka koji mu prilazi.
Dovoljno je da vidi njegov čin i odmah može znati kome pripada određeni nivo autoriteta.
Hijerarhija i disciplina
Bez discipline hijerarhija bi izgubila veliki dio svoje svrhe.
Vojna disciplina ne znači samo slijepo slušanje. U profesionalnim oružanim snagama disciplina podrazumijeva poštovanje pravila, procedura, zakona i naređenja koja su izdata u okviru ovlaštenja.
Jedna od najvažnijih stvari u vojnom sistemu jeste povjerenje.
Vojnik mora vjerovati da njegov komandant zna šta radi.
Komandant mora vjerovati da će njegovi podređeni izvršiti zadatak.
Podoficir mora vjerovati svojim vojnicima.
Oficir mora vjerovati podoficirima.
A viši komandant mora vjerovati ljudima kojima je delegirao odgovornost.
Ako se to povjerenje izgubi, čak i savršeno nacrtana hijerarhijska struktura može postati neefikasna.
Zato se u vojsci velika pažnja posvećuje obuci, disciplini i odgovornosti.
Nije dovoljno samo reći: „Ja sam iznad tebe.“
Autoritet se mora potvrđivati znanjem, ponašanjem i sposobnošću.
Zašto komandant ne može kontrolisati sve?
Na papiru bi moglo izgledati da bi najbolji komandant bio onaj koji sve kontroliše.
U stvarnosti je često upravo suprotno.
Što je jedinica veća, to je nemoguće da jedna osoba donosi svaku odluku.
Ako komandant čete pokušava odlučivati gdje će svaki vojnik stajati, šta će svaki vojnik raditi i kada će svaki vojnik krenuti, vrlo brzo će postati usko grlo cijelog sistema.
Zbog toga se odgovornost delegira.
Komandant daje zadatak i određuje cilj, a niži komandanti dobijaju prostor da odluče kako će ga ostvariti u okviru svojih ovlaštenja.
Ovo je jedan od najvažnijih principa moderne vojne organizacije.
Dobar komandant ne pokušava biti prisutan svugdje.
On stvara sistem koji funkcioniše i kada on nije prisutan.
Štabovi: mozak velike vojne organizacije
Kada govorimo o vojsci, ljudi često zamišljaju vojnike na terenu i komandanta koji im izdaje naređenja.
Međutim, iza svake velike vojne operacije postoji ogromna količina planiranja.
Tu dolaze štabovi.
Štab predstavlja grupu stručnjaka koji pomažu komandantu da donese odluke. U njemu mogu raditi oficiri zaduženi za operacije, obavještajne poslove, logistiku, komunikacije, ljudstvo, planiranje i druge oblasti.
Komandant ne može sam analizirati sve podatke.
Ne može istovremeno pratiti stanje na terenu, raspoloživo gorivo, municiju, zdravstveno stanje jedinica, komunikacije, vremenske uslove, kretanje protivnika i stotine drugih faktora.
Zato postoje ljudi koji se specijalizuju za određene oblasti.
Na taj način vojna hijerarhija dobija još jednu dimenziju.
Nije više riječ samo o tome ko je kome nadređen, već i ko kome pruža informacije potrebne za donošenje odluka.
