Boje kroz historiju: od zemlje, čađi i biljaka do hemije koja je promijenila način na koji vidimo svijet
Boje su toliko duboko utkane u svakodnevni život da ih gotovo više i ne primjećujemo. Crveno svjetlo znači zaustavljanje, bijela haljina može simbolizirati svečanost, crna ozbiljnost ili žalost, zelena prirodu, a plava nebo i more. Biramo boju automobila, zidova, odjeće, ambalaže proizvoda, zastava i logotipa, često ne razmišljajući o tome koliko je dug i neobičan put čovječanstvo moralo preći da bi današnji svijet postao toliko šaren.
Jer tokom najvećeg dijela ljudske historije nije bilo moguće jednostavno poželjeti određenu nijansu i proizvesti je. Boja je bila materijal. Morala se pronaći u zemlji, kamenu, biljci, životinji ili nekom drugom prirodnom izvoru, zatim izdvojiti, samljeti, pročistiti i na neki način pričvrstiti za površinu. Neke boje bile su dostupne gotovo svakome, dok su druge vrijedile toliko da su postajale simbol bogatstva, moći i društvenog položaja.
Priča o bojama zato nije samo priča o umjetnosti. To je istovremeno priča o hemiji, trgovini, modi, religiji, ratovima, tehnologiji, ljudskoj kreativnosti i neprestanoj želji čovjeka da svijet oko sebe učini drugačijim.
Prve boje bile su doslovno dio zemlje
Mnogo prije nastanka gradova, pisma, država i organizovane trgovine, čovjek je već koristio pigmente. Najstariji ljudi nisu imali tube boje niti precizne recepture, ali su vrlo brzo shvatili da određeno kamenje i zemlja ostavljaju trag.
Posebno važan materijal bio je oker, prirodni pigment povezan sa spojevima željeza. Ovisno o sastavu i obradi, mogao je davati žute, smeđe i crvenkaste tonove. Bio je relativno dostupan, postojan i jednostavan za obradu. Čovjek je mogao komad takvog materijala usitniti u prah, pomiješati ga s nekom tečnošću ili masnoćom i dobiti primitivnu boju.
Za crne tonove mogla se koristiti čađ ili ugljenisani materijal. Bijeli i svjetliji pigmenti mogli su se dobijati iz određenih minerala i stijena.
To zvuči krajnje jednostavno, ali predstavlja ogroman tehnološki korak.
Čovjek je prvi put shvatio da boju nekog prirodnog materijala može prenijeti na drugi predmet.
Pećinske slike koje su preživjele hiljade godina pokazuju koliko je taj postupak mogao biti uspješan. Životinje, ljudske figure, šake i različiti simboli stvarani su ograničenom paletom crvene, žute, smeđe i crne. Nije bilo stotina nijansi, ali je bilo dovoljno da nastane vizuelni jezik koji možemo prepoznati i danas.
Još je zanimljivije pitanje zašto su naši preci uopće trošili vrijeme na to.
Preživljavanje je bilo teško. Hranu je trebalo pronaći, zaštititi se od vremenskih uslova i predatora i održati zajednicu na životu. Ipak, ljudi su pronalazili vrijeme i resurse da slikaju.
To govori da boja od samih početaka nije imala samo praktičnu funkciju. Bila je povezana sa simbolikom, identitetom, ritualima, komunikacijom i ljudskom potrebom za stvaranjem.
–Pa ja sam Jefta.
Pigment i boja nisu uvijek ista stvar
Kada govorimo o historiji boja, korisno je napraviti jednu važnu razliku.
Pigment je obojena čvrsta materija koja se obično ne rastvara potpuno u sredstvu u kojem se nalazi. Sitne čestice pigmenta mogu se rasporediti kroz određeno vezivo i tako nanositi na površinu.
Bojila, s druge strane, mogu biti rastvorljiva i vezivati se za materijal na drugačiji način. Zbog toga historija slikarskih boja i historija bojenja tekstila nisu potpuno iste priče.
Da bi pigment postao upotrebljiva boja, nije dovoljno samo pronaći lijep obojeni kamen.
Treba ga usitniti, pripremiti i pomiješati s odgovarajućim vezivom. Upravo je razvoj veziva tokom historije omogućio da pigment ostane na zidu, drvetu, platnu ili drugoj površini.
Drugim riječima, boja kakvu danas poznajemo rezultat je kombinacije nekoliko tehnologija: pronalaska pigmenta, njegove obrade i stvaranja sistema koji će ga zadržati tamo gdje ga čovjek nanese.
Stare civilizacije pretvaraju boju u tehnologiju
Razvojem velikih civilizacija proizvodnja boja postala je mnogo sofisticiranija.
Egipćani su odličan primjer. Boje kod njih nisu bile samo dekoracija. Imale su kulturno i simboličko značenje i koristile su se na zidovima, predmetima, skulpturama, grobnicama i drugim površinama.
Posebno fascinira takozvana egipatska plava, jedan od najpoznatijih ranih umjetno proizvedenih pigmenata. Njena važnost je ogromna zato što pokazuje prijelaz sa jednostavnog principa „pronađi obojeni mineral i samelji ga“ na mnogo napredniju ideju:
proizvedi materijal željene boje kontrolisanom obradom sirovina.
To je već neka vrsta rane hemijske tehnologije.
Čovjek više nije potpuno zavisio od onoga što mu priroda daje u gotovom obliku. Počeo je kombinovati materijale i koristiti temperaturu kako bi stvarao nešto novo.
To je princip koji će mnogo stoljeća kasnije postati osnova moderne industrije pigmenata.
Zašto je plava nekada bila nešto posebno?
Danas je plava toliko uobičajena da je teško zamisliti da je nekada predstavljala ozbiljan problem za slikare.
Pogledamo ekran telefona i možemo dobiti praktično bezbroj plavih nijansi. Kupimo plavu majicu, plavu hemijsku olovku ili kantu plave zidne boje bez ikakvog razmišljanja.
Historijski gledano, intenzivna i stabilna plava nije uvijek bila tako jednostavna.
Jedan od najčuvenijih izvora plavog pigmenta bio je lapis lazuli, prekrasan plavi kamen koji se kroz složene trgovačke puteve dopremao u udaljene dijelove svijeta. Iz kvalitetnog lapisa mogao se dobiti izuzetno cijenjeni ultramarin.
Sam naziv ultramarin povezuje se s idejom nečega što dolazi „preko mora“.
U evropskom slikarstvu kvalitetan ultramarin bio je luksuz. Njegova vrijednost utjecala je čak i na način na koji su umjetnici i naručioci planirali slike. Nije bilo svejedno hoće li se skupocjeni pigment koristiti na velikoj površini ili samo na posebno važnom dijelu kompozicije.
Zbog toga boja nije određivala samo estetiku slike.
Određivala je i njenu cijenu.
Crvena: boja krvi, moći, ljubavi i opasnosti
Malo je boja koje su čovjeka fascinirale kao crvena.
Postoji vrlo praktičan razlog: crvena je vizuelno snažna. Krv je crvena, vatra može imati crvenkaste tonove, a određeni plodovi i cvjetovi također nose izrazite crvene nijanse. Nije neobično što su različite kulture toj boji pridavale snažna značenja.
Tokom historije crveni pigmenti i bojila dobijani su iz različitih izvora.
Mineralni pigmenti na bazi željeznih spojeva bili su dostupni veoma rano. Postojali su i drugi mineralni izvori intenzivnijih tonova, ali nisu svi materijali koje su ljudi koristili bili bezopasni.
To je još jedna manje romantična strana historije boja.
Lijepa boja mogla je biti otrovna.
Stoljećima ljudi nisu raspolagali današnjim toksikološkim znanjem. Ako je neki materijal davao spektakularnu nijansu i mogao se koristiti u praksi, često je završavao u umjetnosti, dekoraciji ili proizvodima bez razumijevanja svih dugoročnih posljedica.
Crvena se dobijala i iz bioloških izvora. Posebno je zanimljiva historija karmina, povezana s košenilom – sitnim insektima od kojih se mogao dobiti izrazito snažan crveni pigment odnosno bojilo.
Današnjem čovjeku ideja da se crvena boja proizvodi od ogromnog broja sitnih insekata može zvučati neobično. Međutim, historija boja puna je upravo takvih priča.
Ljudi su koristili gotovo sve što je davalo željeni rezultat.
Ljubičasta koja je govorila: „Ja sam bogat“
Ako postoji boja koja najbolje pokazuje vezu između pigmenta, ekonomije i društvene klase, onda je to ljubičasta.
U antičkom svijetu naročito je čuvena bila tirska ljubičasta, povezana s proizvodnjom bojila iz određenih morskih puževa.
Proces je bio mukotrpan, a potrebna količina sirovine ogromna u odnosu na količinu dobijenog bojila.
Rezultat?
Ljubičasto obojena tkanina mogla je biti izuzetno skupa.
Zbog toga ljubičasta nije bila samo estetski izbor. Mogla je funkcionisati kao poruka o položaju osobe koja je nosi.
Danas čovjek može kupiti običnu ljubičastu majicu za relativno malo novca. U određenim historijskim periodima intenzivna ljubičasta odjeća mogla je predstavljati demonstraciju bogatstva i statusa.
Boja je, praktično, bila društvena oznaka.
