Ovaj članak ćemo posvetiti jednom dogtoru, tačnije psihologu iz Srbije koji je dao jednu kontroverznu izjavu i tako zapalio internet. Najviše su se uvrijedile žene zbog ove izjave a kako i neće. U nastavku članka vam prenosimo u potpunosti izjavu.
Narativ oko izjava koje dolaze iz usta javnih ličnosti često preraste u mnogo više od same rečenice – on postaje lakmus papir za kolektivno stanje društva. Kada je poznati psihijatar Jovan Marić dao izjavu o ženama u zrelim godinama, nije mogao ni naslutiti da će pokrenuti pravu medijsku oluju. Njegove riječi, koje su jedni protumačili kao surovu istinu, a drugi kao uvredu na račun ženskog pola, odjeknule su daleko van granica stručnih krugova i izazvale žestoku raspravu na svim frontovima – od televizijskih studija do anonimnih komentara na internetu.
U doba kada svaki pojedinac ima sopstveni medijski kanal u džepu, svaka misao izrečena javno ima potencijal da postane viralna. Ono što je nekada ostajalo zatvoreno u kabinetima i stručnim skupovima, danas se rasipa po digitalnom prostoru brzinom svjetlosti. Izjava, stav, čak i nepromišljena šala – sve to ulazi u mašineriju internetskih sudova, gdje hiljade sudija izriču presudu prije nego što se uopšte utvrdi kontekst.
Ali gdje povući crtu između slobode govora i javne odgovornosti? Ko odlučuje da li je nešto provokativna istina koja ruši tabue ili toksičan komentar koji nanosi štetu? Ova pitanja nisu samo filozofska, već urgentna, posebno u regiji poput Balkana gdje društvene mreže funkcionišu kao neregulisani teren, bez jasno definisanih pravila i sankcija. U takvom prostoru, opasno je lako da se uvredljive poruke plasiraju kao “lični stavovi”, a njihova štetnost gurne pod tepih pod izgovorom slobodnog izražavanja.
Još je veći problem što digitalna infrastruktura u ovom dijelu svijeta ne prati brzinu tehnološkog razvoja. Zakoni su spori, neprecizni, često bez konkretnih posljedica za one koji šire govor mržnje, mizoginiju ili ekstremne i uznemirujuće sadržaje. Odsustvo sankcija dovodi do toga da internet postaje poligon za sve vrste ispada – od neukusnih šala do snimaka koji prikazuju scene samopovređivanja, pa čak i tragičnih završetaka života, a sve to ostaje bez ikakve pravne ili institucionalne reakcije.
Zato ovakve izjave, ma koliko bile pojedinačne i naizgled bezazlene, otvaraju mnogo širi problem: ko ima odgovornost da podvuče crtu između mišljenja i maltretiranja? Kada medicina postane spektakl, a psihijatrija zabava za klikove, gubi se ono najvažnije – ljudska dimenzija. U svijetu prepunom informacija, ono što nam očigledno još uvijek fali jesu granice – i lične i društvene.
U savremenom informativno-zabavnom prostoru, talk show emisije, podcasti i razni paneli postali su nove arene javne rasprave, gdje se sve češće okupljaju intelektualci, ljekari, umjetnici i stručnjaci različitih profila kako bi komentarisali društvene fenomene. Naizgled konstruktivne i obrazovne, ove emisije lako se mogu pretvoriti u vatrene polemičke okršaje, naročito kada gost iznese mišljenje koje udara direktno na osjetljive tačke društva – poput pitanja ravnopravnosti, pola, dobi i ličnog dostojanstva.
Tako je jedan televizijski nastup uglednog psihijatra dr Jovana Marića pretvoren u incident koji je preplavio javni prostor i izazvao snažnu buru reakcija. U emisiji koja je trebala biti osvrt na društvene promjene, Marić je iznio niz tvrdnji koje su, prema mišljenju mnogih, potcjenjivačke i uvredljive prema ženama koje su zakoračile u svoje pedesete godine. Njegove riječi – da žene u tim godinama “više nemaju svrhu”, da bi ih “trebalo vratiti roditeljima”, te da muškarci imaju pravo da “traže mlađe” – bile su dovoljne da izazovu pravi medijski požar.
Nije se zaustavio na tome. Marić je optužio žene srednjih godina da su, kako je rekao, “previše zauzete društvenim životom”, da izlaze, piju kafe s prijateljicama i zaboravljaju na obaveze koje bi, po njegovom mišljenju, trebale biti prioritetne – kućni poslovi, briga o partneru i porodici. Ovakav ton, duboko ukorijenjen u patrijarhalnoj optici, ne samo da je podcijenio žene već je i polarizovao društvo.
Reakcije su bile oštre i brze. Mnogi su javno osudili izjavu kao seksističku, retrogradnu i krajnje neprimjerenu. Ključni problem nije bio samo u sadržaju rečenog, već i u činjenici da dolazi od osobe sa stručnim autoritetom, čije riječi imaju veći domet i potencijalni uticaj. Kada stručnjak daje izjavu u javnom prostoru, to se ne može tumačiti samo kao “lični stav” – već kao poruka koja, htio to on ili ne, oblikuje javno mišljenje.
Uz to, važno je sagledati i kontekst u kojem se sve odigralo. Emisije tog tipa imaju potencijal da grade mostove među ljudima, ali i da ih ruše – zavisno od toga kakav dijalog se njeguje. Ako se koristi prostor da bi se omalovažavala čitava populacijska grupa, tada se ne vrši edukacija, već podržava kultura isključivanja. U ovom slučaju, žene srednjih godina svedene su na “rok trajanja”, dok se muškarcima dodjeljuje uloga “obnovljivog resursa” – što je potpuno suprotno vrijednostima jednakosti.
Vrijeme u kojem živimo traži preispitivanje starih šablona. Tradicionalne uloge sve više ustupaju mjesto novim oblicima partnerskih odnosa i međusobnog poštovanja. Umjesto da podstičemo podjele, važno je da kroz medije gradimo zajednički prostor razumijevanja. Jer rečenica, jednom izrečena, ima moć da liječi ili povrijedi – i od te moći ne treba bježati, već je koristiti odgovorno.
Na kraju, slučaj dr Marića nije samo priča o jednoj rečenici, već podsjetnik na važnost odmjerene i humane komunikacije. Kada govorimo o grupama ljudi – posebno kada se radi o polovini čovječanstva – tada riječi više nisu samo riječi. One postaju ogledalo vrijednosti koje njegujemo. A to ogledalo, ako nismo pažljivi, lako može postati iskrivljeno.
Jovan Marić – kompleksan portret srbijanskog psihijatra, medijske ličnosti i kontroverznog intelektualca
Dr Jovan Marić jedno je od najprepoznatljivijih imena u svijetu srpske psihijatrije, ali i u širem medijskom prostoru bivše Jugoslavije. Njegova pojava u javnosti nikada ne prolazi nezapaženo – bilo da se radi o stručnim predavanjima, televizijskim emisijama, intervjuima ili autorskim knjigama. Rođen 1941. godine u Bijeljini, Marić je tokom više decenija izgradio bogatu i slojevitu karijeru, preplićući naučni rad s popularizacijom psihijatrije i društvenim angažmanom. Ipak, kako godine odmiču, sve češće se njegovo ime pojavljuje u kontekstu kontroverzi, naročito zbog izjava koje mnogi smatraju zastarjelim, patrijarhalnim, pa i uvredljivim. No da bismo razumjeli lik i djelo Jovana Marića, potrebno je ući dublje u njegovu biografiju, karijeru i evoluciju kroz vrijeme.
Rani život i obrazovanje
Jovan Marić je djetinjstvo proveo u poslijeratnoj Jugoslaviji, u vremenu kada je zemlja koračala ka modernizaciji, ali i kada su tradicionalne vrijednosti još uvijek snažno oblikovale mentalitet. Nakon osnovne i srednje škole, upisao je Medicinski fakultet u Beogradu, gdje je kasnije specijalizirao psihijatriju. Bio je student nemirnog duha, izuzetno radoznao i sklon polemici – osobine koje su ga pratile kroz čitav život.
Nakon završenih studija, radio je u više bolnica i ustanova, među kojima se posebno izdvaja njegov rad u Klinici za psihijatriju u Beogradu. Tokom 1970-ih i 1980-ih godina sticao je reputaciju ozbiljnog stručnjaka, ali i ekscentričnog mislioca koji često dovodi u pitanje uvriježene dijagnoze i metode. Njegov interes za granične poremećaje, forenzičku psihijatriju i seksualnost bio je u to vrijeme prilično avangardan.
Naučni rad i doprinos psihijatriji
Dr Marić je autor više stručnih knjiga, udžbenika i naučnih radova. Njegov najpoznatiji priručnik „Psihijatrija“ koristi se u obrazovanju budućih ljekara i psihijatara u Srbiji i regiji. Osim što obrađuje standardne psihijatrijske dijagnoze, knjiga sadrži i poglavlja o forenzičkoj psihijatriji, devijantnim ponašanjima i seksualnim poremećajima, što je učinilo Marića relevantnim u različitim sferama medicinske i pravne prakse.
Kao ekspert za forenzičku psihijatriju, često je bio pozivan da daje mišljenja u pravnim slučajevima – kako o uračunljivosti optuženih, tako i o složenim psihološkim profilima prestupnika. Njegovo znanje bilo je od izuzetne važnosti u brojnim suđenjima, naročito kada je bilo potrebno procijeniti da li je osoba koja je počinila zločin bila u stanju da razlikuje dobro od zla.
No, ono po čemu se Marić razlikovao od mnogih kolega bila je njegova otvorenost da psihijatriju prenese i izvan granica akademije – da je učini pristupačnom običnom čovjeku.
Ulazak u medije i popularnost
Još krajem 1980-ih godina, Marić je počeo da se pojavljuje u medijima, najprije kao gost stručnih emisija, a zatim i kao autor i komentator. Njegova pojava je bila upečatljiva: prepoznatljiv dubok glas, britak jezik, duhovitost, ali i sklonost da šokira. U emisijama je često koristio vulgarizme, otvoreno pričao o tabu-temama kao što su seks, impotencija, homoseksualnost, promiskuitet i nasilje u porodici, što mu je donijelo popularnost, ali i brojne kritike.
Publika ga je doživljavala kao „narodnog psihijatra“ – nekog ko ne koristi suhoparni stručni žargon, već otvoreno i direktno priča o problemima koji tište ljude. Mnogi su ga gledali kao psihijatrijskog Zorana Radmilovića – šarmantnog ekscentrika koji zna više nego što želi da pokaže.
Međutim, s vremenom, njegova želja da bude u centru pažnje, da bude provokativan, prešla je granicu stručnog diskursa i sve češće ga gurala u sferu kontroverznog komentatora koji ne preza od generalizacija i seksističkih stereotipa.
Kontroverze i pad u očima javnosti
Najveće kontroverze dr Marića dolaze u 21. vijeku, kada njegova gostovanja u talk show emisijama i podcastima postaju viralna – ali ne zbog doprinosa nauci, već zbog izjava koje mnogi smatraju krajnje problematičnim.
Jedna od takvih izjava izazvala je posebno žestoke reakcije, kada je u emisiji govorio o ženama u pedesetim godinama, tvrdeći da više „nisu potrebne“, da „gube svoju svrhu“ i da bi ih „trebalo vratiti roditeljima“. Dodao je i da bi muškarci trebalo da „traže mlađe partnerke“, jer žene navodno s godinama gube fokus na porodicu i „previše izlaze“. Takve izjave izazvale su gnjev feminističkih krugova, ali i šire javnosti, koja je Marićeve riječi doživjela kao otvoreno ponižavanje žena i pokušaj da ih se degradira isključivo na osnovu biološke dobi.
Iako se branio tvrdnjom da je to „samo njegovo mišljenje“, mnogi su ukazali na opasnost kada se takve riječi izgovaraju s pozicije stručnog autoriteta – posebno u društvu poput srpskog, koje se i dalje bori sa problemima rodne neravnopravnosti, nasilja nad ženama i diskriminacije starijih osoba.
Privatni život i ličnost
Marić nikada nije krio da voli da bude u centru pažnje. Poznat je po svom osebujnom stilu oblačenja, britkom humoru, pa i narcizmu koji često sam za sebe priznaje. Bio je i ambasador Srbije u Nigeriji, što je još jedan detalj koji govori o njegovoj neobičnoj karijeri.
U intervjuima često govori o sopstvenim iskustvima sa pacijentima, ne libeći se da opiše najbizarnije slučajeve s dozom cinizma ili šale. Neki ga doživljavaju kao „duhovitog čiku sa televizije“, dok ga drugi smatraju opasnim reliktom prošlih vremena koji ne razumije senzibilitete modernog društva.
Uprkos svemu, njegova knjiga „Psihijatrija“ i dalje se koristi, a brojni studenti medicine priznaju da je, uprkos ekscentričnosti, Marić ostavio dubok trag u njihovom profesionalnom razvoju.
Naslijeđe i budućnost
Dr Jovan Marić je bez sumnje ostavio trag u srpskoj psihijatriji. Njegova sposobnost da psihijatriju „izvede među ljude“ bila je revolucionarna. Međutim, granica između popularizacije i banalizacije ponekad je tanka, i Marić ju je često prelazio. Iako su njegove rane godine rada bile posvećene razvoju psihijatrijske nauke, kasnije faze karijere obilježene su polarizacijom – dok jedni u njemu vide lucidnog mislioca, drugi ga doživljavaju kao regresivnog i opasnog.
Njegov slučaj ostaje važan primjer za sve stručnjake koji žele da uđu u medijski prostor: biti stručnjak nosi sa sobom odgovornost – ne samo za ono što znaš, već i za ono što izgovoriš. Riječi imaju moć, posebno kada dolaze iz usta nekoga ko nosi titulu doktora nauka.
U vremenu u kojem se sve češće preispituju granice slobode govora, jednakosti i rodnih prava, lik i djelo Jovana Marića predstavljaju istovremeno i doprinos i upozorenje – da znanje može biti korisno samo ako ide ruku pod ruku s empatijom, poštovanjem i sviješću o vremenu u kojem živimo.
