Odlazak javnih ličnosti na onaj svijet je naričita tragedija, koja pogodi kako showbizz svijet, porodicu i prijatelje ali i pratitelje lika i djela osobe koja je preselila. Sloboda Mićalović je izrazila žaljenje zbog smrti njenog kolege sa scene javnih ličnosti.
Jednog tihog dana, kazaljke pozorišnog života zastale su. Otišao je Igor Bojović – pisac velikih istina, čovjek koji je znao kako izgovoriti ono što mnogi ni sami sebi nisu umjeli priznati. Vijest o njegovom odlasku nije bila tek obavijest – bila je poput reza po duši za sve koji su ikada kročili iza kulisa teatra, za one koji su u njegovim riječima pronalazili istinu, smijeh, suze i smisao.
Poseban odjek imala je tuga glumice Slobode Mićalović, koja je preko društvenih mreža, umjesto oproštaja, podijelila fragmente uspomena. Fotografija, stara ali živa, vratila je sve u dane kad su zajedno stvarali – kad su pozornicom odzvanjali Bojovićevi stihovi, kad su rečenice bile žile kucavice njegovih drama. Njene riječi nisu bile samo tužne – bile su odraz zahvalnosti i poštovanja, glas onih kojima je Igor bio mnogo više od saradnika – bio je saputnik u stvaranju umjetnosti.
Rođen u Nikšiću, 1969. godine, Igor Bojović nije bio čovjek od buke – ali jeste onaj koji je svojim radom stvarao odjeke. Bio je hroničar unutrašnjih lomova i kolektivnih zabluda, majstor rečenice u kojoj se istovremeno čuje i smijeh i bol. Njegove drame, poput “Izvanjca”, “Happy Enda” ili “Devil Gate Drivea”, nisu samo igrane – one su živjele. Na sceni su disale, razbijale tišinu salama, gurale publiku da osjeti i ono što nije željela da osjeti.
Njegov stil nije tražio velike riječi, ali je ostavljao velike tragove. Pisao je kao neko ko poznaje ljudsku slabost, ali joj ne sudi. U svakom dijalogu skrivala se pjesma o neizgovorenom, a u svakoj tišini koju bi stvorio – bilo je više značenja nego u deset stranica monologa.
Igor Bojović nije bio tek pozorišni upravnik ili dramatičar. On je bio neko ko je znao da drama nije samo na sceni – da se drama svakog dana igra u čovjeku. I znao je to prenijeti bez patetike, ali s dubinom koja ostaje i kad se svjetla ugase. Zato njegov odlazak boli, ali ne ostavlja prazninu – jer su njegove riječi ostale među nama, da nas i dalje mijenjaju, bude i podsjete koliko je vrijedno biti iskren u vremenu kada je sve češće sve gluma.
Od 2016. do 2023. godine, pozorišna scena Beograda doživjela je jedno od svojih najdinamičnijih poglavlja pod palicom Igora Bojovića, tadašnjeg upravnika Pozorišta “Boško Buha”. Umjesto da samo održava postojeći sistem, Bojović je prepoznao teatar kao živ organizam – onaj koji mora rasti, mijenjati se i disati zajedno s publikom. Zahvaljujući njegovoj viziji, vrata pozorišta širom su se otvorila za nove generacije stvaralaca, a repertoar se pretvorio u šarenu paletu predstava koje su spajale klasično i moderno, sigurno i rizično, dječije i duboko ljudsko.
Pod njegovim rukovodstvom, “Buha” je postala više od mjesta za predstave – postala je laboratorija umjetnosti. Tamo su mladi glumci i reditelji dobili priliku da se izraze, da pogriješe, da rastu. Bojović je znao prepoznati iskru u nečijem prvom monologu, skicu, improvizaciji – i davao im prostor da se razvijaju. Njegov pristup nije bio zasnovan na hijerarhiji, već na zajedništvu i povjerenju u potencijal.
Pored toga što je okupljao afirmisana imena, Bojović je ulagao u budućnost – kroz radionice, seminare, razmjene, susrete. Tamo gdje bi drugi vidjeli protokol, on je vidio mogućnost susreta, inspiracije, stvaranja. Ta strast se osjetila i u predstavama za najmlađe – jer i kad je rediteljski radio za djecu, Bojović nije spuštao kriterijume, već je svaku priču gradio s punim poštovanjem prema njihovoj imaginaciji.
Njegovo ime ostat će upisano ne samo u programske knjižice i afise tog vremena, nego u sjećanjima svih koji su kročili u to pozorište i osjetili ono što je on neumorno sijao – vjeru da umjetnost mijenja, pokreće, podučava i povezuje.
Kada je objavljeno da je Igor Bojović izgubio bitku s teškom bolešću, vijest se poput tihe eksplozije proširila kroz svijet umjetnosti i kulture. Nije to bio samo odlazak jednog čovjeka – to je bio kraj jednog poglavlja koje je ostavilo neizbrisiv trag. Mnogi su ostali bez riječi, a oni koji su ih pronašli, govorili su umjesto svih nas. Među njima, Sloboda Mićalović izgovorila je nešto što su mnogi osjećali: „Čekali smo još jedan red iz njegove olovke, još jednu misao… Umjesto toga, ostala je tišina.” To nije bio samo oproštaj – to je bio odjek kolektivne tuge svih koji su poznavali Igora, i onih koji su ga poznavali kroz njegove riječi.
Iako njegov glas više nećemo čuti, ono što je ostavio za sobom živi dalje. Predstave koje je stvorio, režirao, ili inspirisao, nastaviće da se igraju – kao svjetionici njegovog talenta. Planiraju se večeri posvećene njemu, ne kao formalne komemoracije, već kao emotivne svečanosti života jednog umjetnika koji je znao da dodirne dušu. Mnogi mladi glumci i pisci sjećaju se trenutaka kada im je, tihim tonom i pronicljivim pogledom, pružio vjetar u leđa. Bio je onaj koji ne govori puno – ali kad progovori, njegove riječi ostaju.
Za one koji su ga lično znali, Igor nije bio samo umjetnik. Bio je oslonac. Njegov humor – ironičan, topao i britak – znao je razbiti napetu atmosferu za tren. Njegova pojava nije bila nametljiva, ali je isijavala prisutnost. Imao je rijetku sposobnost da uđe u srž stvari bez da povisi ton, da nadahne bez da traži aplauz. Njegova umjetnost bila je više od zanata – bila je misija, i kroz nju je govorio o društvu, o čovjeku, o slabostima i nadi.
Nakon što je njegov odlazak postao stvarnost, pozorišta su počela disati drugačije. Umjetnici su se spontano okupljali, čitali njegove tekstove, prisjećali se improvizacija, proba, smijeha iza kulisa. Tuga nije bila nijema – bila je ispunjena zahvalnošću. Nisu tugovali samo zbog onog što je otišlo, već zbog bogatstva koje su imali sreću da dožive.
“Zapamtićemo te, Igore,” šaputali su jedni drugima, “ne po tome što si otišao, već po svemu što si nam ostavio. Po rečenicama koje još uvijek odzvanjaju. Po hrabrosti kojom si uvijek pomjerao granice. Po svjetlu koje si unosio – bez pompe, ali sa svrhom.”
I to je ono što ostaje. Neki ljudi prestanu da dišu, ali nikada ne prestanu da govore. Igor Bojović je jedan od njih.
Sloboda Mićalović – ime koje u svijesti publike na Balkanu odavno ne označava samo glumicu, već i simbol dostojanstva, talenta i tihe moći. Njen put kroz svijet filma, televizije i pozorišta nije bio ishitren, niti građen skandalima, već predanim radom, unutrašnjom snagom i neosporno rijetkim darom za transformaciju. U moru prolaznih lica i zaboravljenih zvijezda, Sloboda je postala sinonim za umjetnost koja traje, koja se ne povodi za trendovima, već ih oblikuje. Ovo je priča o njenom usponu, izazovima, uspjesima, i neizbrisivom tragu koji ostavlja na glumačkom nebu Srbije i šire.
POČECI – KADA TALENAT SRETNE POSVEĆENOST
Rođena 21. avgusta 1981. godine u Leskovcu, Sloboda Mićalović odrasla je u porodici u kojoj su muzika i umjetnost bile više od hobija. Njen otac Dragan bio je ugledni glumac, a majka kostimograf. Iako bi neko rekao da je bilo prirodno da i ona krene tim putem, Sloboda se odmalena izdvajala po svojoj tihoj harizmi i snažnoj unutrašnjoj motivaciji da bude prepoznata po svom radu, a ne porijeklu. Još kao tinejdžerka pokazivala je nevjerovatnu zrelost u nastupu, što je brzo primijećeno.
Nakon završene srednje škole u Beogradu, upisala je Fakultet dramskih umetnosti, gdje su njeni profesori odmah shvatili da pred sobom imaju nebrušeni dijamant. Počela je glumiti još tokom studija, ali nije žurila da zgrabi svaku priliku – birala je uloge pažljivo, s osjećajem, uvijek vjerna sebi i svom senzibilitetu.
TELEVIZIJSKI USPON I ŠIRA PREPOZNATLJIVOST
Iako je imala nekoliko manjih uloga na televiziji i filmu, šira publika upoznala ju je i zavoljela 2005. godine kroz seriju “M(j)esoviti brak”, gdje je igrala jednu od glavnih uloga. Ta serija, iako komična, zapravo je kroz njenu igru dobila slojevitost – njena junakinja bila je više od stereotipa, ona je donosila emociju, ironiju i nježnost koja se ne zaboravlja. Publika je osjetila da gleda nešto više od scenarija – gledala je istinu.
Sljedeći veliki korak bila je legendarna serija “Ranjeni orao”, ekranizacija romana Mir-Jam, koja je prikovana publiku za male ekrane. U toj seriji, Sloboda je utjelovila lik Anđelke Bojanić, žene čija borba sa predrasudama, zabranjenom ljubavlju i društvenim pritiscima rezonuje i danas. Kritika ju je hvalila, gledanost je obarala rekorde, a Sloboda je od tog trenutka postala lice koje se ne zaboravlja. Njena interpretacija likova iz prošlih epoha donosila je dostojanstvo, snagu i ranjivost u isto vrijeme, što je rijetkost na sceni.
POZORIŠNI RAD – PRAVA MJERA UMJETNIČKOG DOSTOJANSTVA
Dok je postajala sve prisutnija na televiziji, Sloboda nikada nije napustila pozorište – mjesto koje doživljava kao svoju istinsku glumačku bazu. Igrala je u najznačajnijim beogradskim teatrima – Narodnom pozorištu, Jugoslovenskom dramskom, Ateljeu 212, i svuda je donosila ono što mnogi nazivaju „tiha snaga“ – prisustvo koje ne treba da viče, da bi se čulo.
U predstavama poput “Gospođe ministarke”, “Ivanova”, “Bure baruta” i “Nečiste krvi”, Sloboda je pokazivala širok spektar emocija – od komičnog do tragičnog, od suptilnog do eksplozivnog. Njen glas, pokret, pogled – sve je u službi lika. Nikada ne igra da bi se svidjela, već da bi poručila. I baš zato je publika prati – jer je istinita.
