Crnogorci su jedna posebna nacija koja ima malu ali prelijepu državu koju ispunjavaju velike planine a odmah iza planina prelijepo Jadransko more. Ono što je karakteristično za crnogorce jeste poznata legenda koja se vezuje za njih a to je da su lijeni. No, zašto je to tako, teško da danas iko ima odgovor na to pitanja. No svakako da se možemo našaliti na taj račun pa u korist tome evo jedna duhovita priča.
–More bježi ženo, on da je htio raditi ne bi prosio.
Crnogorci su narod o kojem se priča više nego što se zaista zna. O njima kruže vicevi, legende, stereotipi, poluistine i mitovi koji su se decenijama taložili u kolektivnoj svijesti Balkana. Najpoznatiji, najuporniji i vjerovatno najnepravedniji među njima jeste onaj da su Crnogorci – lijeni. Toliko se ponavlja da je postao opće mjesto, skoro folklor, šala koja se izgovara bez razmišljanja. Ali kao i svi mitovi koji opstaju dugo, i ovaj ima dublje korijene, slojeve značenja i istorijske razloge koji nemaju mnogo veze sa stvarnom lijenošću, a mnogo više sa načinom života, mentalitetom, geografijom i filozofijom opstanka.
Da bi se Crnogorci razumjeli, mora se krenuti od zemlje. Crna Gora nije ravnica, nije blaga, pitoma zemlja koja rađa bez borbe. To je prostor stijena, krša, planina koje ne praštaju greške. Tlo koje je škrto, gdje se svaka šaka zemlje osvajala mukom, gdje se voda tražila kao zlato, gdje je život bio konstantno balansiranje između gladi i opstanka. U takvim uslovima nije bilo mjesta besciljnom radu. Rad se morao mjeriti, planirati, racionalizirati. Svaki pokret imao je svoju cijenu. Ako radiš bez potrebe – gubiš snagu. Ako trošiš energiju bez rezultata – ugrožavaš život. Tako se kroz vijekove formirao mentalitet koji ne slavi rad radi rada, već rad koji ima smisao.
Mit o lijenosti zapravo počinje upravo tu – u pogrešnom tumačenju crnogorske smirenosti i sporosti. Crnogorac nikada nije bio nagao. Njegovo razmišljanje je sporo, ali duboko. Njegovi pokreti su odmjereni, ne zato što mu se ne da, već zato što zna da se snaga ne rasipa. U svijetu gdje su se ratovi vodili prsa u prsa, gdje se živjelo u stalnoj pripravnosti, brzopletost je bila luksuz koji se nije mogao priuštiti. Zato Crnogorac sjedi, ćuti, gleda u daljinu – i misli. A onaj ko to posmatra sa strane, bez konteksta, lako će reći: “Lijen.”
Drugi važan sloj ovog mita dolazi iz crnogorskog odnosa prema dostojanstvu. U tradicionalnoj crnogorskoj kulturi, čovjek nije definisan samo onim koliko radi, već kako stoji, kako govori, kako nosi sebe. Postojala je jasna granica između rada i poniženja. Crnogorac je radio teške poslove, ali nije volio da se “lomi” pred drugima. Nije volio da pokazuje umor, ali još manje da se ponižava pretjeranim dokazivanjem. Ta unutrašnja vertikala – da se ne savijaš pred svakim, da ne trčiš za svakom mrkvom – često je pogrešno čitana kao nemar ili nezainteresovanost.
Treći izvor mita leži u čuvenom crnogorskom humoru. Crnogorci su narod koji se ne boji šale na vlastiti račun. Naprotiv – oni su je prigrlili. Vic o Crnogorcu koji leži i razmišlja da li da ustane nije nastao zato što Crnogorci ne rade, nego zato što znaju da se ismiju sami sebi prije nego što to učini neko drugi. Samoironija je moćno oružje. Kad narod prihvati stereotip i pretvori ga u šalu, on mu oduzima snagu. Problem nastaje kad oni izvan tog kruga šalu počnu uzimati kao činjenicu.
A činjenice govore drugačije. Crnogorci su vijekovima bili ratnici, stočari, težaci, pomorci. Branili su svoju zemlju protiv jačih, brojnijih, bogatijih neprijatelja. Gradili su kuće od kamena koje i danas stoje. Preživljavali su zime koje su lomile slabije narode. Iseljavali su se i po svijetu stvarali uspješne zajednice – od Amerike do Australije. Da li to radi lijen narod? Ili narod koji zna kada treba zapeti, a kada stati?
Još jedna važna dimenzija jeste odnos prema vremenu. Crnogorsko vrijeme nije isto kao industrijsko vrijeme. To nije vrijeme sirena, satnica i traka koje ne staju. To je vrijeme prirode – sunca, kiše, zime i ljeta. U takvom vremenu, žurba je besmislena. Ako kiša pada, čekaš. Ako sunce prži, štediš snagu. Ako dođe trenutak akcije – tada se daje sve. Izvana, to izgleda kao sporost. Iznutra, to je prilagođenost.
U modernom dobu, mit o lijenosti dobija novu formu. Crnogorac koji neće da radi za mizernu platu, koji neće da trpi poniženje, koji neće da se ubija od posla bez ikakve perspektive – biva proglašen lijenim. A možda je samo svjestan svoje vrijednosti. Možda ne želi da pristane na život u kojem se čovjek troši kao potrošna roba. U društvima gdje se iscrpljenost romantizira, gdje je “busy” status postao znak uspjeha, onaj ko stane i kaže “ovo nema smisla” lako dobije etiketu lijenčine.
Paradoks je u tome što Crnogorci, kada prihvate nešto kao svoje, rade s nevjerovatnom strašću. U porodici, u poslu koji vole, u borbi za nešto što smatraju pravednim – tada nema mjere. Tada se radi do iznemoglosti. Ali razlika je u tome što Crnogorac mora vidjeti svrhu. Bez nje, nema pokreta.
Na kraju, mit o crnogorskoj lijenosti više govori o onima koji ga šire nego o onima na koje se odnosi. To je nesporazum kultura, sudar različitih shvatanja rada, vremena i života. Crnogorci nisu lijeni. Oni su oprezni sa svojom snagom. Oni ne trče bez razloga. Oni znaju da se ne živi samo da bi se radilo – nego da se radi da bi se živjelo dostojanstveno.
I možda baš u tom “ležanju i gledanju u nebo” ima više mudrosti nego što se na prvi pogled čini. Jer dok drugi jure da bi stigli nigdje, Crnogorac sjedi, ćuti, razmišlja – i čeka pravi trenutak. A kad taj trenutak dođe, mit o lijenosti nestaje brže nego što je nastao.
