VIC DANA: Žena peče jaja

Zašto žene prigovaraju svojim muževima dok voze? To je pitanje koje se, u raznim varijacijama, ponavlja u gotovo svakom društvu, na svakom kontinentu, u svakoj generaciji. Od uskih kaldrmisanih ulica starih balkanskih čaršija do autoputeva koji presijecaju Evropu, od gradske gužve u Sarajevu do magistrale prema moru – scena je gotovo univerzalna: muž za volanom, pogled usmjeren naprijed, žena na suvozačkom mjestu, pogled koji skače s retrovizora na brzinomjer, pa na raskrsnicu ispred. I negdje između tih pogleda – komentar. Ponekad tih, ponekad oštar, ponekad kroz šalu, a ponekad kroz uzdah.

Ali zašto?

Da bismo to razumjeli, moramo izaći iz površne slike “žena zvoca – muškarac šuti i trpi” i ući u mnogo dublji, slojevitiji prostor psihologije, biologije, odnosa, kontrole, ljubavi i straha.

Prije svega, vožnja automobila nije samo tehnička radnja. Ona je simbol kontrole. Onaj ko vozi – upravlja smjerom, brzinom, rizikom. On odlučuje kada će ubrzati, kada zakočiti, kojom trakom proći, hoće li skrenuti lijevo ili desno. U simboličkom smislu, vozač “drži sudbinu u rukama”. Za mnoge muškarce, to je prirodna, gotovo instinktivna pozicija. Volan u rukama daje osjećaj dominacije nad prostorom i situacijom.

Za mnoge žene, međutim, suvozačko mjesto znači gubitak direktne kontrole. A gubitak kontrole kod velikog broja ljudi izaziva anksioznost. Ne zato što ne vjeruju svom mužu, već zato što njihova percepcija rizika radi drugačije. Brojna psihološka istraživanja pokazuju da žene, u prosjeku, brže uočavaju potencijalnu opasnost u okolini. To je duboko evolucijski usađeno – kroz historiju su žene morale biti izuzetno osjetljive na prijetnje kako bi zaštitile djecu i sebe.

Kada muž vozi brže nego što je ona procijenila kao “sigurno”, njen mozak ne reaguje logikom, nego instinktom. Srce malo brže zakuca, stomak se stegne, pogled traži potencijalni problem. I tada dolazi komentar: “Uspori malo.” “Vidi ovog ispred.” “Pazi, kamera je tu.” To nije napad. To je alarmni sistem.

Muškarac, s druge strane, često doživljava vožnju kao izazov, igru procjene i refleksa. On uživa u preciznom preticanju, u osjećaju kontrole nad mašinom, u tihom samopouzdanju kad procijeni razmak u sekundi. Kada mu žena kaže “Pazi!”, on to ne čuje kao brigu. On to često čuje kao sumnju u njegovu sposobnost. I tu počinje sudar – ne automobila, nego ega i straha.

Postoji i drugi sloj – komunikacijski. U braku, automobil postaje zatvoren prostor bez bijega. Dvoje ljudi, metar udaljeni jedno od drugog, bez mogućnosti da se “udalje” kad napetost poraste. Ako u odnosu postoje potisnute tenzije, vožnja ih može iznijeti na površinu. Sitna primjedba na način kočenja može zapravo biti kanal kroz koji izlazi nešto mnogo veće – osjećaj da nije saslušana, da se njene potrebe zanemaruju, da nema ravnopravan glas.

Zanimljivo je i to da žene češće preuzimaju ulogu “kontrolora detalja” u svakodnevnom životu – raspored, djeca, obaveze, računi. U vožnji, međutim, ta kontrola prelazi na muškarca. Neke žene tada pokušavaju zadržati dio tog upravljačkog osjećaja kroz savjete i komentare. Ne zato što žele dominirati, nego zato što im je teško potpuno prepustiti odgovornost.

Tu je i emocionalna komponenta ljubavi. Paradoksalno, najviše prigovaramo onima do kojih nam je najviše stalo. Ako žena šuti dok neko drugi vozi prebrzo, možda će samo prevrnuti očima. Ali kad njen muž vozi, rizik više nije apstraktan – to je čovjek kojeg voli, s kojim planira budućnost. Njena briga postaje intenzivnija jer je ulog veći.

Ne smijemo zanemariti ni društvene obrasce. U našim krajevima, još uvijek postoji uvriježena slika da je “muškarac bolji vozač”. Ta ideja, ma koliko neutemeljena bila, stvara dodatni pritisak. Muškarac želi opravdati tu ulogu. Žena, ako primijeti grešku, osjeća potrebu da reaguje kako bi zaštitila sigurnost. Kada reaguje, može ispasti kao da ruši njegovu “titulu”. A zapravo samo reaguje na konkretnu situaciju.

Zanimljivo je i kako se ton mijenja u zavisnosti od karaktera žene. Neke će tiho reći: “Možeš li malo sporije?” Druge će dramatično udahnuti i uhvatiti se za ručku iznad vrata. Treće će unaprijed planirati rutu, provjeriti gužvu, navigaciju, radare. Svaka od tih reakcija govori više o njenom unutrašnjem svijetu nego o njegovoj vožnji.

Ipak, postoji i druga strana medalje. Neki muškarci zaista voze agresivno, naglo, sa previše samopouzdanja. Nekima je vožnja ventil za stres – ubrzavanje postaje simbol oslobađanja. U takvim situacijama, ženino prigovaranje nije samo emocionalna reakcija, nego racionalna procjena rizika.

Zanimljivo je da, kada se uloge zamijene i žena vozi, mnogi muškarci također komentarišu. Ali to rade drugačije – kroz šalu, kroz preuzimanje navigacije, kroz “ja bih to drugačije”. Dakle, potreba da se reaguje na tuđu vožnju nije isključivo ženska. Razlika je u izražavanju.

U suštini, prigovaranje tokom vožnje je mješavina brige, anksioznosti, želje za kontrolom, zaštite i – da, ponekad – navike. To je mikroskop kroz koji se vidi dinamika cijelog braka. Ako muž reaguje s razumijevanjem i kaže: “Znam, pazim, hvala ti”, napetost se smanjuje. Ako odgovori s defanzivom: “Znaš li ti uopće voziti?”, napetost raste.

Možda je pravi odgovor jednostavniji nego što mislimo: žena prigovara jer joj je stalo. Jer sjedi pored čovjeka čiji je život isprepleten s njenim. Jer osjeća odgovornost. Jer joj instinkt govori da mora reagovati kad osjeti prijetnju, čak i ako je ta prijetnja samo subjektivni osjećaj.

Automobil je samo scena. Prava priča je odnos. Ako je odnos stabilan, prigovaranje će biti kratko i zaboravljeno. Ako je odnos pun potisnutih riječi, vožnja može postati bojno polje.

Na kraju, možda je najmudrije da muž shvati da komentar ne znači omalovažavanje, a žena da shvati da pretjerani alarm može povrijediti njegov ponos. Između volana i suvozačkog mjesta postoji prostor za razumijevanje. A kada se to razumijevanje pojavi, vožnja postaje ono što bi trebala biti – zajedničko putovanje, a ne takmičenje za kontrolu.

Jer brak, baš kao i vožnja, zahtijeva dvoje koji gledaju u istom smjeru.