Policija u Bosni i Hercegovini je svojevremeno važila za jako korumpiranu. Popularno je bilo da im se pokloni 10 ili 20 KM u zamjenu za oprošten saobraćajni prekršaj. Hasu je tako zaustavila policija a on nije imao novca kod sebe. No, dosjetio se jedne stvari a evo kako je to bilo.
–To vam je gospodine da imate za kafu.
Korupcija u policiji je jedna od onih tema o kojoj se svi tiho žale, ali rijetko ko javno govori bez straha. Ona ne razara samo institucije – ona razara osjećaj pravde, sigurnosti i povjerenja u državu. Kada policajac, koji bi trebao biti prvi štit zakona, postane njegov trgovac, tada se cijeli sistem pretvara u pijacu. Iako nijedna zemlja na svijetu nije potpuno imuna na policijsku korupciju, postoje države u kojima je ona postala gotovo normalizovana, dio svakodnevice, nešto što se „podrazumijeva“.
U brojnim zemljama s nestabilnim političkim sistemima, slabim institucijama i dubokim ekonomskim nejednakostima, policijska korupcija je često prva tačka dodira građana s nepravdom. U Nigerija, na primjer, mito policiji je toliko uobičajeno da se na kontrolnim punktovima često ne traže ni dokumenti – već „dogovor“. Policajci su slabo plaćeni, hijerarhija je korumpirana do vrha, a građani su naučili da je brže i sigurnije platiti nego se pozivati na zakon. U takvom okruženju, policija ne djeluje kao institucija, već kao privatna milicija u uniformi.
Sličan obrazac može se vidjeti i u Kenija, gdje su policajci redovno svrstavani među najkorumpiranije javne službenike. Iako postoje povremene reforme i hapšenja, sistemska promjena izostaje. Policajci često koriste svoju poziciju za iznudu, posebno prema siromašnijim slojevima stanovništva, dok se bogatiji „rješavaju“ problema brzim plaćanjem mita. Time se zakon pretvara u luksuz rezervisan za one koji ga mogu kupiti.
U Meksiko, policijska korupcija poprima još mračniju dimenziju jer je direktno povezana s organizovanim kriminalom i narkokartelima. Lokalni policajci često rade za kriminalne grupe, odaju informacije, uklanjaju dokaze ili jednostavno zatvaraju oči pred zločinima. Građani ne znaju da li je policajac koji dolazi na vrata tu da pomogne ili da prenese poruku kartela. U takvom ambijentu, strah postaje svakodnevnica, a zakon gubi svaki autoritet.
Latinska Amerika uopšte ima dugu i tešku istoriju policijske korupcije. U Venezuela, gdje je država u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi, policija je često optuživana za iznude, otmice i direktno učešće u kriminalnim aktivnostima. Uniforma više ne simbolizira red, već prijetnju. Građani se boje policije jednako kao i kriminalaca, jer granica između njih gotovo da ne postoji.
Južna Azija je još jedno područje gdje policijska korupcija ima duboke korijene. U Indija, iako postoji snažan pravni okvir, njegova primjena je često selektivna. Mito je postao „ulaznica“ za brisanje prekršaja, ubrzavanje postupaka ili izbjegavanje hapšenja. Policajci su često pod političkim pritiskom, što dodatno potkopava njihovu nezavisnost. Pravda se ne mjeri istinom, već vezama i novcem.
U Pakistan, situacija je vrlo slična. Policija je često opisivana kao produžena ruka političkih i lokalnih moćnika. Umjesto da štite građane, policajci često štite interese elite. Siromašni su ti koji najčešće osjete težinu korumpiranog sistema, jer nemaju sredstava da „kupe mir“.
Ni Evropa nije potpuno čista, iako je policijska korupcija ovdje suptilnija i manje brutalna. U pojedinim dijelovima istočne i jugoistočne Evrope, poput Ukrajina (posebno prije velikih reformi), policija je godinama bila sinonim za mito, iznudu i zloupotrebu položaja. Iako su reforme donekle popravile stanje, duboko ukorijenjene navike se teško brišu. Građani su navikli da zakon ima „cijenu“, a to je najopasniji oblik korupcije – onaj koji postane društvena norma.
U nekim postsovjetskim državama, poput Rusija, policijska korupcija često ide ruku pod ruku s autoritarnim upravljanjem. Policija je lojalna vlasti, a ne zakonu. Mito, selektivna primjena propisa i politički motivisana hapšenja stvaraju atmosferu u kojoj pravda nije slijepa – već veoma dobro vidi koga treba kazniti, a koga zaštititi.
Ono što je zajedničko svim ovim zemljama nije samo siromaštvo ili politička nestabilnost, već osjećaj nekažnjivosti. Kada policajac zna da ga sistem neće kazniti, kada zna da su mu nadređeni jednako korumpirani, tada korupcija postaje logičan izbor, a ne izuzetak. Građani, s druge strane, gube vjeru u institucije i počinju se snalaziti kako znaju – plaćanjem, vezama ili šutnjom.
Najopasnija posljedica policijske korupcije nije izgubljeni novac, već izgubljeno povjerenje. Društvo u kojem ljudi više vjeruju poznanstvu nego zakonu, u kojem se pravda ne traži već kupuje, polako klizi u stanje trajne nepravde. I dok se korupcija često opravdava niskim platama ili teškim uslovima rada, istina je mnogo jednostavnija i surovija: bez ličnog integriteta i snažnih institucija, uniforma postaje samo kostim, a zakon – prazna riječ.
