Jedan Ciga je zapao u ljubavne probleme sa svojom suprugom Šta da radi, sjetio se da ode kod doktora i da se požali. Doktor mu je dao neko rješenje, ni sam nije vjerovao ali je odlučio da proba. No, tek tada su nastali problemi a da nije bio ni svjestan.
–Au doktore ne samo da sam ja uživao, ali što su djeca uživala.
Kad se kaže Cigani, u svakodnevnom govoru Balkana često se misli na Rome – narod o kojem se, paradoksalno, mnogo govori, a malo istinski zna. O njima kruže legende, predrasude, vicevi, mitovi i romantizirane slike, ali iza svega toga stoji jedan izuzetno složen, star i duboko emotivan svijet. Svijet koji nije moguće svesti na jednu rečenicu, jedan stereotip ili jednu sliku iz kafane, filma ili priče “što je neko negdje čuo”.
Ovo je pokušaj da se taj svijet prikaže široko, ljudski i iskreno, bez uljepšavanja, ali i bez pljuvanja – onako kako se priča o svakom narodu koji je kroz vijekove preživio mnogo više nego što se o njemu govori.
Narod u pokretu – vječna putanja
Romi su jedan od rijetkih naroda čija je istorija obilježena stalnim kretanjem. Njihovi daleki korijeni vode iz Indije, odakle su prije više od hiljadu godina krenuli prema zapadu. Ne kao osvajači, ne kao vojska, nego kao ljudi koji su nosili zanate, muziku, priče i instinkt za preživljavanje.
Dok su drugi narodi gradili države i granice, Romi su se kretali između njih. Granice su se mijenjale, carstva propadala, zastave dolazile i odlazile – a Romi su ostajali isti: narod koji se oslanja na porodicu, instinkt i prilagođavanje.
Ta pokretljivost kasnije je pogrešno protumačena kao “neželja za redom” ili “lijenost”, iako je u stvarnosti bila strategija opstanka u svijetu koji ih često nije želio.
Porodica kao svijet
Ako postoji jedna stvar koja je kod Roma svetinja, onda je to porodica. Kod njih porodica nije samo roditelji i djeca – porodica je mreža, štit, identitet i zakon. Stariji se poštuju, njihova riječ ima težinu, a iskustvo se cijeni više od diplome.
Djeca odrastaju brzo, ali ne nužno grubo. Uče rano da dijele, da paze jedni na druge, da prepoznaju raspoloženja, da “čitaju ljude”. Romi često razvijaju izuzetnu emocionalnu inteligenciju jer život među stalnim izazovima to traži.
Majka je stub kuće, otac figura autoriteta, ali i zaštitnik. Porodična čast nije apstraktan pojam – ona se živi svakog dana, u ponašanju, u odnosima, u načinu kako se govori i kako se ćuti.
Sloboda kao najveća vrijednost
Za mnoge Rome, sloboda nije politička ideja – to je osjećaj. Sloboda da ideš kad hoćeš, da živiš kako osjećaš, da ne pripadaš sistemu koji te ionako nikada nije u potpunosti prihvatio.
Zato su Romi često sumnjičavi prema institucijama, papirima, pravilima i “obećanjima sistema”. Kroz istoriju su ih ti isti sistemi protjerivali, zatvarali, porobljavali i ubijali. Nije teško shvatiti zašto povjerenje nije lako izgraditi.
Ta sloboda ima cijenu. Nekad znači siromaštvo, nesigurnost, život na ivici. Ali za mnoge Rome, život bez dostojanstva i slobode nije život vrijedan življenja.
Muzika – jezik duše
Ako postoji univerzalna istina o Romima, onda je to da muzika kod njih nije hobi – ona je krvotok. Romsku muziku ne možeš naučiti samo notama. Ona se prenosi pogledom, osjećajem, intuicijom, tugom i radošću.
Njihove pjesme nose radost svadbi, ali i tugu sahrana. Nose čežnju, ljubav, bol, prkos i humor. Romi često pjevaju o životu kakav jeste, bez lažne patetike. Zato njihova muzika pogađa direktno – jer dolazi iz stomaka, a ne iz glave.
Nije slučajno što su romski muzičari obilježili balkansku, istočnoevropsku i svjetsku scenu. Njihov talenat je često bio jedino oružje koje su imali – i koristili su ga do savršenstva.
Stereotipi – najteži teret
Romi su možda narod s najviše stereotipa po glavi stanovnika. Od toga da su “lopovi”, “neradnici”, “prevaranti”, pa do romantiziranih predstava o “vječnim veseljacima”. Problem je što su i negativni i “pozitivni” stereotipi – i dalje stereotipi.
Istina je daleko složenija. Među Romima ima kriminala – kao i u svakom narodu. Ima siromaštva – često nametnutog. Ima i genijalaca, umjetnika, radnika, poštenih ljudi koji žive tiho i neprimjetno.
Ali kad društvo stalno gura jednu grupu na marginu, ne smije se čuditi što dio te grupe živi van pravila tog istog društva.
Život na margini, ali s kičmom
Biti Rom često znači živjeti jedan korak dalje od centra, ali s nevjerovatnom sposobnošću da se preživi. Romi su majstori improvizacije, snalaženja, čitanja situacija. Znaju kad treba pričati, a kad ćutati. Kad se povući, a kad stati čvrsto.
Oni su narod koji je naučio da se ne oslanja previše ni na koga osim na svoje. I upravo u tome leži njihova snaga – ali i njihova tragedija.
Između svijeta i sebe
Danas, Romi žive između dva svijeta: tradicionalnog, koji ih je održao vijekovima, i modernog, koji ih poziva, ali često ne prihvata. Obrazovanje, integracija, posao – sve to postoji kao mogućnost, ali ne i kao ravnopravna prilika.
Ipak, nova generacija Roma sve češće ruši tišinu. Govore, pišu, studiraju, stvaraju, izlaze iz stereotipa – ne da bi se odrekli svog identiteta, nego da bi ga sačuvali na dostojanstven način.
Na kraju – ljudi, prije svega
Najvažnije je reći ovo: Romi nisu priča, nisu problem, nisu folklor. Oni su ljudi. Sa strahovima, snovima, vrlinama i manama. Sa istorijom koju nisu birali i sadašnjošću koju pokušavaju oblikovati.
Ko god pokuša da ih svede na jednu osobinu, jednu rečenicu ili jednu šalu – promašio je suštinu. Jer Romi, kao i svi drugi narodi, ne mogu stati u ladicu. Oni su preširoki, preživjeli su previše i osjećaju previše.
A narod koji je toliko izdržao – zaslužuje da se o njemu govori dugo, duboko i pošteno.
