Jedan čovjek na Kavkazu je izgleda bio najstariji čovjek na svijetu. Tom prilikom novinarska ekipa je otišla na Kavkaz da bi obavila intervju s njim. Ispitivali su ga o njegovom receptu za dugovječnost, a on je odgovorio na njemu svojstven način.
–Baš tako upravu ste. Nemoguće je.
Dugovječnost nije rezultat jedne čudesne navike ili nekog tajnog recepta, već zbir svakodnevnih odluka koje se ponavljaju godinama. Ljudi koji dožive duboku starost uz dobar kvalitet života uglavnom nemaju savršen život bez stresa i problema, ali imaju određene obrasce ponašanja koji im pomažu da tijelo i um ostanu otporniji na vrijeme.
Jedna od najvažnijih navika je umjerenost u ishrani. Dugovječni ljudi rijetko jedu do potpunog osjećaja sitosti. Obroci su im jednostavni, često zasnovani na povrću, voću, mahunarkama, integralnim žitaricama i zdravim mastima. Meso se jede umjereno, a industrijski prerađena hrana, puni šećeri i trans-masti svedeni su na minimum. Ne radi se o dijetama, već o dosljednosti – o tome da se tijelo ne preopterećuje stalno teškom hranom.
Redovno kretanje je druga ključna navika. To ne znači nužno intenzivne treninge ili sate provedene u teretani. Hodanje, lagano trčanje, rad u bašti, plivanje ili bilo kakva aktivnost koja pokreće tijelo i održava zglobove pokretljivim ima ogroman značaj. Ljudi koji se kreću svaki dan, čak i umjereno, imaju bolju cirkulaciju, jače srce i sporije gube mišićnu masu s godinama.
San igra mnogo veću ulogu nego što se često misli. Kvalitetan i redovan san omogućava tijelu da se obnavlja, hormonskom sistemu da se balansira i mozgu da se “očisti” od nagomilanog stresa. Dugovječni ljudi obično imaju ustaljen ritam spavanja, liježu i ustaju u slično vrijeme, a san im nije luksuz nego prioritet.
Važna navika je i upravljanje stresom. Stres sam po sebi nije neprijatelj, ali hronični stres koji traje godinama ozbiljno narušava zdravlje. Ljudi koji žive dugo često imaju načine da se mentalno “isključe” – kroz molitvu, meditaciju, boravak u prirodi, tišinu ili jednostavno prihvatanje da ne mogu kontrolisati sve u životu. Ne nose stalno teret briga sa sobom.
Društveni odnosi su još jedan snažan faktor dugovječnosti. Bliski odnosi s porodicom, prijateljima ili zajednicom daju osjećaj pripadnosti i smisla. Usamljenost i izolacija pokazali su se jednako štetnim kao pušenje ili loša ishrana. Ljudi koji redovno razgovaraju, smiju se, dijele probleme i osjećaje s drugima imaju jači imunitet i stabilnije mentalno zdravlje.
Dugovječni ljudi često imaju osjećaj svrhe. To ne mora biti velika karijera ili uspjeh u očima drugih. Nekome je to briga o porodici, nekome hobi, rad u vrtu, pomaganje drugima ili jednostavno osjećaj da je još uvijek potreban. Taj unutrašnji razlog za ustajanje iz kreveta daje energiju i volju za život, čak i u starijim godinama.
Još jedna važna navika je izbjegavanje krajnosti. Pretjerivanje u alkoholu, pušenju, radu ili čak u vježbanju s vremenom ostavlja posljedice. Dugovječni ljudi uglavnom žive uravnoteženo – znaju uživati, ali znaju i stati. Njihov životni stil nije ekstreman, već održiv na duge staze.
Na kraju, možda i najtiša, ali najvažnija navika jeste odnos prema životu. Ljudi koji žive dugo često imaju mirniji pogled na svijet. Ne troše energiju na stalno dokazivanje, zavist ili ogorčenost. Prihvataju promjene, prilagođavaju se i fokusiraju na ono što mogu kontrolisati. Taj unutrašnji mir često je nevidljiv, ali ima snažan uticaj na zdravlje cijelog organizma.
Dugovječnost, dakle, nije pitanje sreće ili genetike samo. Ona je rezultat malih, svakodnevnih izbora koji se s vremenom pretvaraju u stil života. Normalan, umjeren, svjestan život često je najbolji put ka dugim i kvalitetnim godinama.
