Egipat je u posljednjih stotinu godina izrastao u pravu turističku zemlju sa brojnim opcijama koje ima da ponudi turistima. Pored famoznih piramida, čistog mora i vrele pustinje, šta više jednom prosječnom turistu treba. Možda jahanje kamila ili vožnja terencima po pustinji?
–Ma ne znam ni sam. Vjerovatno je to registracija auta koji ga je pregazio.
Egipat nije samo država na mapi svijeta – on je osjećaj, slojevita priča i civilizacija koja ne staje u udžbenike. To je zemlja u kojoj vrijeme ne teče ravnom linijom, već se savija, vraća unazad i iznova podsjeća čovjeka koliko je malen pred onim što su ljudi gradili prije nekoliko hiljada godina. Egipat nije nastao – on se dogodio. Kao da je izronio iz pijeska, zajedno s Nilom, suncem i ljudskom potrebom da ostavi trag koji nadživljava smrt.
Sve u Egiptu počinje i završava s Nilom. Ta rijeka nije bila samo izvor vode, već izvor smisla. Dok su druge civilizacije lutale, ratovale i nestajale, Egipćani su gledali kako Nil svake godine dolazi, poplavljuje, povlači se i ostavlja život. Taj ritam je oblikovao njihovo razmišljanje o svijetu – o smrti, ponovnom rađanju i vječnosti. Nije slučajno što su grobnice bile monumentalnije od kuća. Život je prolazan, ali ono što dolazi poslije – to je ono što traje.
Egipatska civilizacija nije gradila brzo. Gradila je strpljivo, s uvjerenjem da vrijeme radi za nju. Piramide nisu bile puki simbol moći, već arhitektonska molitva – savršeno precizna, matematički gotovo nadrealna, usmjerena prema nebu. I danas, kada čovjek stane ispred njih, osjeti se tišina koja nije prazna, već teška od značenja. To nije tišina ruševina, već tišina nečega što je i dalje prisutno, iako su mu tvorci odavno nestali.
Posebna snaga Egipta leži u njegovoj opsesiji vječnošću. Dok se moderni svijet boji starosti i smrti, stari Egipat ih je prihvatao kao dio velikog poretka. Mumifikacija nije bila morbidna praksa, već čin poštovanja prema tijelu, jer je tijelo bilo dom duše. Svaki amulet, svaka slika na zidu grobnice, svaki hijeroglif imao je zadatak – da osigura miran i siguran prolaz u drugi svijet. Smrt nije bila kraj, već prelazak granice.
Egipat je, međutim, mnogo više od drevnih spomenika. To je zemlja kontrasta koji žive jedni pored drugih bez objašnjenja. Moderni Kairo, bučan, haotičan i neumoran, stoji tik uz ostatke civilizacije stare hiljadama godina. Automobili trube dok se iznad njih uzdižu minareti, a samo nekoliko kilometara dalje stoje piramide koje su već bile stare kada su prve religije svijeta tek nastajale. Taj sudar epoha ne djeluje nasilno – on djeluje prirodno, kao da je Egipat naučio da sve može postojati istovremeno.
Pustinja u Egiptu nije praznina. Ona je prostor tišine u kojem se čovjek suočava sa sobom. Beskrajne dine, promjenjive poput mora, podsjećaju da priroda ne priznaje ljudsku kontrolu. U toj pustinji su nastajali mitovi, bogovi i priče koje su oblikovale cijelu jednu civilizaciju. Sunce u Egiptu nije samo izvor svjetlosti – ono je božanstvo, sudija i svjedok. Ono nemilosrdno razotkriva sve, ali istovremeno daje život.
Egipatska religija bila je kompleksna, ali duboko logična. Bogovi nisu bili savršeni – imali su strasti, slabosti i konflikte, baš kao ljudi. Time su Egipćani prihvatali vlastitu nesavršenost. Umjesto straha od bogova, postojao je odnos – pregovaranje, poštovanje i ravnoteža. Ideja ma’ata, kosmičkog reda i pravde, bila je temelj svega. Čovjek nije morao biti moćan da bi bio vrijedan, već pravedan.
Kroz vijekove, Egipat je bio osvajana zemlja, ali nikada potpuno osvojena. Prolazili su Perzijanci, Grci, Rimljani, Arapi, Osmanlije, ali Egipat je uvijek zadržavao svoj identitet. Svaki osvajač je morao prihvatiti Egipat, jer Egipat nije prihvatao osvajanja bez promjene. On je kao rijeka – prima sve, ali ostaje isti. Čak i kada su bogovi zamijenjeni jednom religijom, a hramovi džamijama, duh zemlje je ostao prepoznatljiv.
Egipatski narod nosi tu istoriju u svakodnevici. U načinu govora, u humoru, u sporosti pokreta i brzini emocija. Postoji posebna toplina u egipatskoj gostoljubivosti, ali i mudrost čovjeka koji zna da je vidio previše da bi se lako iznenadio. To je narod koji zna čekati, jer je naučio da se velike stvari ne dešavaju brzo.
Egipat danas stoji između prošlosti i budućnosti, često neshvaćen, ponekad romantizovan, ali uvijek fascinantan. On nije muzej pod otvorenim nebom, već živa zemlja koja diše, bori se, voli i pamti. U njemu se susreću pijesak i beton, mit i politika, tišina i buka. I upravo u toj suprotnosti leži njegova snaga.
Na kraju, Egipat nije mjesto koje se samo posjeti. On je mjesto koje ostane u čovjeku. U osjećaju sitnosti pred vječnošću, u spoznaji da civilizacije dolaze i prolaze, ali da tragovi duha mogu nadživjeti milenije. Egipat podsjeća da je ljudska potreba da ostavi smisao jača od prolaznosti, i da su priče koje pričamo – ako su dovoljno snažne – sposobne da traju duže od vremena.
