U ovoj priči imamo jednog poštara koji odlazi u mirovinu. Posao poštara nije nimalo lak i zahtijeva rad po raznim vremenskim uslovima, dosta hodanja i pronalaska adresa i nerviranja. No, ovaj poštar je bio pravi sretnik. Dobio je poklon za mirovinu kakav nikad nije mogao sanjati.
–Ja sam svom mužu rekla da naš poštar ide u ponziju a on će meni: A je#iga, daj mu 5kn. A što se tiče doručka, to je sam ja smislila.
Poštari su jedno od onih zanimanja o kojima se rijetko pišu hvalospjevi, a bez kojih bi svakodnevni život bio znatno siromašniji, sporiji i tiši. Oni su ljudi koje viđaš skoro svaki dan, a rijetko ih zaista primijetiš. Prođu ulicom u isto vrijeme, istim korakom, s istom torbom prebačenom preko ramena, i u toj rutini ima nečeg gotovo meditativnog. Dok većina ljudi živi u stalnoj žurbi, poštar ima svoj ritam, svoj tempo, i svoj mali svijet koji se proteže od prvog do posljednjeg sandučića.
Biti poštar znači hodati kilometrima dok drugi sjede. Znači poznavati svaku rupu na asfaltu, svaku klimavu kapiju, svako dvorište u kojem pas laje jače nego što treba. Poštar zna koja kuća ima zvono koje ne radi, gdje treba viknuti „Pošta!“ i gdje se pismo mora ostaviti ispod saksije jer niko nikad nije kod kuće. On zna koje stepenice škripe, koji lift se kvari i koji starac čeka pismo kao da mu život o njemu zavisi. U tom znanju nema slave, ali ima duboke, tihe odgovornosti.
Poštar je svjedok tuđih života. On prvi sazna da se neko seli, jer stiže promjena adrese. On vidi kada u sandučiću prestanu stizati pisma na jedno ime. On donosi čestitke, pozive, račune, ali i one teže omotnice koje ljudi primaju drhteći. Nekada donese radosnu vijest, nekada dokument koji mijenja nečiji život, a nekada samo reklamu koju će neko nervozno zgužvati. I u svemu tome, poštar mora ostati neutralan, miran, profesionalan – kao tihi prenosilac sudbine.
Posebna je priča o postarima na selu. Tamo gdje nema brzine, ali ima udaljenosti. Gdje se ide blatnjavim putevima, gdje snijeg zna zatrpati staze, a kiša pretvoriti zemlju u klizavu zamku. Seoski poštar često je i glasnik svijeta, jedina veza s „vani“. On zna ko je bolestan, ko je sam, ko se raduje penziji, a ko čeka novac od sina iz inostranstva. U nekim selima, poštar je i razgovor, i vijest, i kratka pauza u danu koji je dug i tih.
Gradski poštari nose drugačiji teret. Grad je brz, nervozan, ne strpljiv. Ljudi nemaju vremena, stalno žure, rijetko gledaju u oči. Sandučići su često prepuni, ulazi zaključani, interfoni ne rade. Poštar mora biti i detektiv i akrobata – kako ubaciti pošiljku, kako pronaći pravi stan, kako izbjeći da neko vikne da „nije naručio ništa“. Grad ne poznaje poštara kao čovjeka, nego kao funkciju, a opet, bez njega, grad bi stao.
Poštarska torba je mali arhiv ljudskih sudbina. U njoj se miješaju papiri različitih težina, mirisa i značenja. Neka pisma su lagana, gotovo bezvrijedna, a neka teška kao kamen. Poštar ih nosi sve isto, bez razlike. Njegov posao ne bira važnost, on bira tačnost. Nema prostora za grešku, jer jedna pogrešna adresa može značiti propuštenu priliku, izgubljen novac ili slomljeno očekivanje.
Ima u tom poslu i nečeg starinskog, gotovo romantičnog. U doba poruka koje nestaju jednim klikom, poštar još uvijek donosi nešto opipljivo. Papir koji se može držati u ruci, kovertu koja se otvara pažljivo, pečat koji nosi trag vremena. Poštar je veza između prošlog i sadašnjeg svijeta, između rukopisa i tastature, između čekanja i trenutne dostupnosti.
Poštari znaju kako izgleda vrijeme u svim svojim oblicima. Oni rade na suncu koje prži, na kiši koja natapa do kože, na snijegu koji ledi prste. Njihov radni dan ne pita za prognozu. On počinje i završava bez obzira na nebo. U toj upornosti ima nečeg gotovo herojski običnog – niko im ne aplaudira, niko ne piše velike naslove, ali posao se mora završiti.
Postari su i čuvari navike. Njihovo pojavljivanje daje danu strukturu. Kad poštar kasni, ljudi to primijete. Kad ne dođe, nešto fali. On je dio dnevne slike, kao jutarnja kafa ili večernje vijesti. Njegov korak, uniforma i torba postaju dio pejzaža, nešto što se podrazumijeva – sve dok ne nestane.
U svijetu koji se stalno mijenja, gdje se poslovi gase i preobražavaju, poštar ostaje simbol kontinuiteta. Možda će se pisma smanjiti, možda će se pošiljke promijeniti, ali potreba za nekim ko ide od vrata do vrata, ko nosi poruke i spaja ljude, neće nestati. Jer koliko god tehnologija napredovala, ljudima će uvijek trebati dodir stvarnosti, neko ko će im donijeti komad svijeta ravno na prag.
Poštari su tiha vojska svakodnevice. Nevidljivi kad sve ide kako treba, ali nezamjenjivi kad stanu. Oni nose više od pošte – nose ritam života, navike, očekivanja i sitne trenutke koji čine da dan ima smisla. I baš zato, iako rijetko dobiju priznanje, poštari zaslužuju duboko poštovanje, jer bez njih bi svijet bio ne samo sporiji, nego i hladniji.
