U ovoj priči imamo jednu jako zanimljivu situaciju. Kada se Nijemac u Mercedesu vozi kroz Liku i sretne ličanina kako igra šaha s medvjedom, onda znate unaprijed da će to biti jako smiješna priča. Evo o čemu se radi, Nijemca je ova scena jako zaintrigirala pa je tražio od ličanina da mu proda medvjeda.
–Ma nemoj biti budala, uzmi mene. Puno sam bolji, ja vodim 2 1.
Lika je prostor koji se ne objašnjava brzo i ne razumije površno. Ona se ne doživljava kroz turističke brošure, niti kroz jednu fotografiju vodopada ili planinskog vrha. Lika je osjećaj širine, tišine i vjetra koji nosi miris smole i snijega. To je prostor između kamena i neba, između šume i krša, između čovjeka koji je tvrd poput stijene i prirode koja ga svakodnevno iskušava.
Kad čovjek prvi put dođe u Liku, iznenadi ga tišina. To nije obična tišina kakvu susrećeš u manjim mjestima. To je duboka, gotovo monumentalna tišina koja ima težinu. Nema gradske buke, nema stalnog žamora. Samo vjetar, udaljeni zvuk traktora, lavež psa ili huk s planine. Ta tišina tjera čovjeka da čuje sebe, da osjeti vlastite misli. U Lici se ne možeš sakriti od sebe.
Planina Velebit dominira horizontom kao kameni čuvar. Njezini obronci i šume stoljećima su štitili, ali i iskušavali ljude. Zime su duge, oštre i nemilosrdne. Snijeg zna zatrpati puteve, a hladnoća ulazi u kosti. Ipak, upravo ta surovost oblikovala je mentalitet Ličana. Ovdje se ne kuka. Ovdje se radi, trpi i ide dalje. Čovjek nauči cijeniti sunce jer ga nema uvijek. Nauči cijeniti toplinu jer zna koliko je zima duga.
Lička polja prostiru se široko i otvoreno. U proljeće su zelena i puna života, ljeti mirisna i zrela, u jesen obojena zlatom i smeđim tonovima, a zimi bijela i tiha kao da spavaju. Taj ciklus prirode ovdje je izraženiji nego igdje. Sve je intenzivnije. I rad, i glad, i radost, i mir. Ovdje nema polovičnih stvari.
Rijeke koje prolaze Likom nisu samo vodeni tokovi nego arterije života. Voda je ovdje kristalno čista, hladna i snažna. Ona podsjeća koliko je priroda još uvijek dominantna. Ljudi su naučili živjeti u skladu s njom. Nema pretjerivanja, nema razmetanja. Kuće su nekad bile drvene, jednostavne, s debelim zidovima i malim prozorima koji su čuvali toplinu. Danas su modernije, ali duh jednostavnosti je ostao.
Lika je kroz povijest bila granica. Granica carstava, kultura, vojski i utjecaja. Ta granična sudbina ostavila je trag. Ljudi su navikli na nesigurnost, ali i na ponos. Ovdje se riječ drži. Ovdje obraz znači sve. Možda se ne govori mnogo, ali kad Ličanin nešto kaže, to ima težinu.
Hrana u Lici nije samo prehrana nego dokaz opstanka. Krumpir, mlijeko, sir, meso, janjetina, domaći kruh ispod peke – sve je to nastalo iz potrebe da se preživi i da se tijelo ojača. Nema pretjerane sofisticiranosti, ali ima iskrenosti. Okusi su jaki, puni i stvarni, baš kao i ljudi.
U Lici su noći posebne. Nebo je čisto, zvijezde jasne i bliske. Bez svjetlosnog zagađenja, čovjek ima osjećaj da može dotaknuti svemir. Ta otvorenost neba nad širokim poljima daje osjećaj malenosti, ali i povezanosti s nečim većim. U takvim noćima čovjek razmišlja drugačije. Sporije, dublje, ozbiljnije.
Iako je često doživljavaju kao zaboravljeni kraj, Lika u sebi nosi ogromnu snagu. Ona nije glasna, nije nametljiva, ali je postojana. U vremenu kada se sve ubrzava, kada ljudi žive pod pritiskom buke i stalne komunikacije, Lika stoji kao podsjetnik da život može biti jednostavniji. Da se može živjeti s manje, a osjećati više.
Mnogi koji odu iz Like nose je u sebi. Vrate se makar jednom godišnje, makar samo da prođu cestom između planina, da osjete miris šume ili hladan zrak koji reže pluća. Jer Lika nije samo geografski prostor. Ona je stanje duha. Ona je škola strpljenja i izdržljivosti.
U proljeće, kad se snijeg otopi i voda poteče, Lika izgleda kao da se ponovno rađa. Sve je svježe i puno obećanja. U ljeto, pod jakim suncem, osjeti se snaga zemlje. U jesen, dok magla lagano prekriva polja, sve dobiva mističnu notu. A zimi, kad sve utihne pod snježnim pokrivačem, Lika postaje gotovo nestvarna, kao prizor iz neke drevne priče.
To je kraj koji ne podnosi površnost. Ako dođeš samo da fotografiraš i odeš, vidjet ćeš ljepotu, ali nećeš razumjeti srž. Ako ostaneš, ako prođeš kroz jedno godišnje doba, ako razgovaraš s ljudima, ako osjetiš hladnoću i toplinu ognjišta, tada ćeš početi shvaćati.
Lika je tvrda, ali pravedna. Ona ne daje lako, ali ono što da – daje iskreno. Ona oblikuje ljude koji znaju šutjeti, ali i znaju voljeti duboko. Oblikuje karakter koji ne traži pažnju, ali zaslužuje poštovanje.
I možda je upravo u tome njena najveća vrijednost. U vremenu lažnog sjaja i buke, Lika ostaje ono što je oduvijek bila – široka, tiha, surova i veličanstvena. Mjesto gdje priroda još uvijek ima zadnju riječ i gdje čovjek, ako je dovoljno strpljiv, može pronaći mir kakav se rijetko gdje više nalazi.
