Mujo je došao prvi put u saunu i sve mu je bilo novo. Tu je vidio razne ljude a naravno, vidio je i dosta bogatih ljudi koje je lako prepoznao. No, obzirom da nije bio ljubitelj snobizma, odlučio je da se našali na svoj način.
–Ma ništa posebno, fax mi došao.
Historijat saune nije samo priča o znoju i toplini – to je duboka, višeslojna povijest ljudskog odnosa prema tijelu, prirodi, zdravlju i duhu. Sauna je nastajala polako, gotovo instinktivno, kao odgovor čovjeka na hladnoću, bolest, umor i potrebu za obnovom. Prije nego što je postala wellness-trend, luksuz hotelskih spa-centara ili dio savremenog fitnes-rituala, sauna je bila svet prostor. Mjesto pročišćenja, rađanja, iscjeljenja i tišine. Njena historija se proteže hiljadama godina unazad i prelazi granice kultura, kontinenata i civilizacija.
Prvobitni čovjek i rađanje ideje toplinske terapije
Prije nego što je sauna dobila ime, ona je već postojala u praksi. Primitivni čovjek je vrlo rano shvatio moć topline. Vatra nije služila samo za kuhanje i zaštitu, već i za grijanje tijela, opuštanje mišića i ublažavanje boli. Ljudi su primjećivali da boravak blizu vatre, u zatvorenijem prostoru, izaziva znojenje nakon kojeg se tijelo osjeća lakše, pokretljivije i snažnije.
Najraniji oblici „proto-saune“ bili su jednostavne jame u zemlji, prekrivene kožama ili granjem, u kojima su se zagrijavali kamenovi. Kada bi se kamenje usijalo, ljudi bi ulazili unutra, polijevali ga vodom ili biljnim odvarima i ostajali u toploj pari. Ovi rituali nisu bili samo fizički – često su imali duhovni karakter, povezani s liječenjem, inicijacijama ili važnim životnim prijelazima.
Ako postoji mjesto gdje je sauna postala identitet, onda je to Finska. Sama riječ „sauna“ potječe iz finskog jezika i praktično nema ekvivalent u drugim kulturama – jer sauna u Finskoj nije samo prostor, već način života. Prve finske saune nastajale su prije više od 2.000 godina i bile su jednostavne zemljane ili drvene kolibe bez dimnjaka, poznate kao dimne saune.
Dimna sauna radila je tako što se drvo ložilo satima, dim je ispunjavao prostor, a kada bi se vatra ugasila, dim se ispuštao van. Ostajali bi vreli kamenovi koji su davali meku, duboku i dugotrajnu toplinu. Zrak je bio gust, mirisan, a boravak u takvoj sauni imao je gotovo mističnu dimenziju.
U finskoj tradiciji sauna je bila najsvetije mjesto u kući. U njoj su se rađala djeca, jer je bila najčistiji i najtopliji prostor. U njoj su se prali mrtvi prije sahrane. Sva važna životna stanja prolazila su kroz saunu. Postojalo je i vjerovanje u „sauna duha“ – zaštitnika prostora kojem se moralo pristupati s poštovanjem, tišinom i smirenošću.
Dok su Finci razvijali intimnu, porodičnu kulturu saune, antičke civilizacije Mediterana krenule su drugim putem. Stari Grci i Rimljani razvili su kompleksne sisteme javnih kupatila, poznatih kao terme. Iako nisu bile saune u današnjem smislu, terme su imale prostore s vrućim zrakom, parom i toplom vodom.
Rimljani su bili opsjednuti higijenom i društvenim životom. Njihova kupatila bila su mjesta gdje se raspravljalo o politici, poslu, filozofiji i umjetnosti. Postojali su hladni, topli i vreli prostori, a grijanje se vršilo sofisticiranim sistemom podnog zagrijavanja – hipokaustom.
Toplina je bila terapija, ali i luksuz. Razlika u odnosu na finsku saunu bila je u tome što su rimske terme bile glasne, javne i društvene, dok je sauna na sjeveru ostala tiha, introspektivna i gotovo meditativna.
Na istoku, posebno u islamskom svijetu, razvila se kultura hammama. Iako se tehnički razlikuje od saune, hammam dijeli istu suštinu: toplinu, paru i pročišćenje. Hammami su bili duboko povezani s religijskim shvatanjem čistoće, ali i s društvenim životom.
Za razliku od suhe topline finske saune, hammami koriste vlažnu paru i postepeno zagrijavanje. Arhitektura je raskošna, s kupolama, mramorom i svjetlom koje ulazi kroz male otvore na stropu. Boravak u hammamu nije bio brz – to je bio ritual koji je trajao satima, s pranjem, masažama i odmorom.
Srednji vijek – pad i strah od topline
S dolaskom srednjeg vijeka u Evropi, odnos prema kupanju i toplinskim prostorima se dramatično mijenja. Epidemije, loše razumijevanje bolesti i religijski strahovi doveli su do toga da se javna kupatila i parne prostorije počnu smatrati opasnima. Vjerovalo se da toplina „otvara pore“ kroz koje bolesti lakše ulaze u tijelo.
U mnogim dijelovima Evrope kupanje je postalo rijetkost, a sauna i slični prostori gotovo su nestali. Izuzetak je ostao daleki sjever – Finska, gdje sauna nikada nije napuštena. Ona je tamo preživjela ratove, glad i siromaštvo, jer je bila nužnost, a ne luksuz.
