Mick Jagger je jedan od najvećih estradnih umjetnika svih vremena i simbol jednog vremena i jedne generacije. Poznat je po svojim energičnim nastupima, nevjerovatnim vokalnim sposobnostima a ono po čemu je najviše poznat jeste njegova izdržljivost uprkos godinama. U svojim sedamdesetim godinama Mick Jagger je skakao po sceni, plesao, pjevao iz sve snage kao neko u dvadesetim godinama. Evo jedna zanimljiva i duhovita priča o jednom Muji i Mick-u.
–E ovo ti je generalna proba a sutra ću ti mater j#####.
Postoje ljudi koji su samo pjevači. Postoje ljudi koji su samo zvijezde. A onda postoji Mick Jagger – figura koja je istovremeno simbol rock revolucije, poslovne inteligencije i nevjerovatne fizičke izdržljivosti. On nije samo frontmen benda; on je arhetip frontmena. Kada je šezdesetih godina izašao na scenu, svijet nije bio spreman na takvu kombinaciju drskosti, pokreta i pogleda koji kao da probada publiku.
Rođen 1943. godine u Dartfordu u Engleskoj, Jagger je odrastao u poslijeratnoj Britaniji, u vremenu kada je mladost počela osjećati da više ne želi živjeti po pravilima roditelja. Sudbina je htjela da se u vozu ponovo sretne sa starim školskim poznanikom – Keith Richards. U tom susretu, gotovo filmskom, krije se početak jedne od najvažnijih muzičkih priča 20. vijeka. Zajedno su osnovali bend koji će ubrzo dobiti ime The Rolling Stones – ime koje će postati sinonim za sirovi, neukroćeni rock’n’roll.
Za razliku od uglađenijih i “finijih” bendova tog vremena, poput The Beatles, Stonesi su gradili imidž opasnih momaka. A u centru te slike bio je Jagger – mršav, elastičan, sa usnama koje su postale jedan od najprepoznatljivijih simbola u istoriji pop kulture. Njegovo tijelo na sceni nikada nije mirovalo. Kretao se poput plesača koji prkosi gravitaciji, uvijao kukovima, provocirao, širio ruke kao da grli cijeli stadion, a onda bi se u trenutku povukao u ironijski osmijeh koji je govorio: “Znam tačno šta radim.”
Njegov glas nije bio savršeno čist niti tehnički besprekoran. Ali imao je karakter. Imao je onu sirovu hrapavost koja je nosila pjesme poput “Satisfaction”, “Paint It Black” ili “Sympathy for the Devil”. Jagger nije pjevao samo notama; pjevao je stavom. U njegovom glasu osjećala se i pobuna i zavodljivost, i humor i prijetnja.
Ali ono što mnogi zaboravljaju jeste da Mick Jagger nikada nije bio samo buntovni roker. Studirao je ekonomiju i vrlo brzo pokazao da razumije biznis jednako dobro kao i muziku. Dok su mnogi umjetnici iz tog vremena bankrotirali ili potpisivali loše ugovore, Jagger je pažljivo gradio imperiju. Rolling Stonesi nisu bili samo bend – bili su brend, globalna mašina koja je punila stadione od Londona do Tokija.
Sedamdesete su bile vrijeme dekadencije, glamura i pretjerivanja. Jagger je tada bio oličenje rock hedonizma – raskošne zabave, svjetske turneje, modni eksperimenti, uske pantalone i šljokice. Ali za razliku od mnogih savremenika, on je preživio. Nije nestao u vlastitoj slavi. Nije izgorio. Transformisao se.
Osamdesetih i devedesetih, dok su dolazile nove generacije, mnogi su očekivali da će Stonesi postati nostalgični relikt prošlosti. Umjesto toga, Jagger je dokazao da energija nema rok trajanja. Njegova fizička kondicija postala je gotovo mitološka. Trčao je po bini sa sedamdeset godina brže nego neki pjevači sa trideset. Njegovi koncerti su više ličili na atletske performanse nego na obične muzičke nastupe.
U privatnom životu, Jagger je uvijek bio enigma. Njegove veze, brakovi, djeca – sve je to punilo tabloide decenijama. Bio je povezan sa supermodelima, glumicama, umjetnicama. Ali iza te slike “vječnog zavodnika” krije se i čovjek koji je postao otac brojne djece i koji je, prema riječima bliskih ljudi, izuzetno posvećen porodici.
Zanimljivo je kako je Jagger uspio balansirati dvije krajnosti: bio je simbol mladalačke pobune, a istovremeno je postao dio britanskog establišmenta. Čak je i odlikovan titulom “Sir”, što je za mnoge stare fanove zvučalo gotovo paradoksalno. Kako buntovnik postaje vitez? Možda upravo tako što preživi sve faze pobune i ostane relevantan.
Njegov uticaj na modu, scenski nastup i samu ideju frontmena je ogroman. Bez Jaggera, teško je zamisliti kasnije performere koji su spajali seksualnost, teatar i rock – od osamdesetih pa sve do današnjih pop zvijezda. On je pokazao da koncert nije samo svirka, nego ritual. Da publika ne dolazi samo da sluša, nego da osjeti energiju.
Danas, kada se govori o dugovječnosti u muzici, Mick Jagger je gotovo studija slučaja. Kako neko ko je započeo karijeru prije više od pola vijeka i dalje stoji na vrhu? Odgovor možda leži u njegovoj sposobnosti prilagođavanja. Nikada nije potpuno zarobljen u prošlosti. Svjestan je vlastitog naslijeđa, ali ga ne nosi kao teret, nego kao gorivo.
On je dokaz da rock’n’roll nije samo faza mladosti. Da energija nije vezana za godine, nego za stav. U njegovom osmijehu i danas ima iste one drskosti iz šezdesetih. U njegovom pokretu i dalje ima prkosa. A u njegovoj karijeri postoji kontinuitet koji malo koji umjetnik može da pokaže.
Mick Jagger nije samo čovjek koji je pjevao pjesme. On je simbol epohe. Simbol slobode, rizika, transformacije. Kada jednog dana neko bude pisao istoriju 20. i 21. vijeka kroz prizmu kulture, njegovo ime neće biti samo fusnota – biće cijelo poglavlje.
I možda je upravo u tome njegova najveća snaga: što nikada nije bio samo dio benda. Bio je pokret. Bio je energija. Bio je i ostao – Mick Jagger.
