Jedna jako zanimljiva priča, muž i žena su posmatrali ponašanje svinja. Gdje je svinja počela čudno da se ponaša, dosta se unervozila. Ispostavilo se da je to zato što je tražila mužjaka. No, vrlo brzo je žena počela tako da se ponaša. Pročitajte i sami i nasmijte se.
–Kako šta je, bolje žnaš šta je s krmačom nego sa mnom!!
Svinje su životinje koje ljudi poznaju cijelu vječnost, a opet ih uporno pogrešno shvataju. Kada se kaže „svinja“, prva asocijacija kod mnogih bude prljavština, proždrljivost ili neurednost, ali to je samo površna slika, gotovo karikatura, koju je čovjek vjekovima lijepio uz ovu životinju. U stvarnosti, svinje su jedno od najsloženijih, najinteligentnijih i najprilagodljivijih bića koje je čovjek ikada pripitomio, i njihova priča je duboko isprepletena s ljudskom civilizacijom, strahovima, mitovima, predrasudama, ali i preživljavanjem.
Još u prvim naseljima, dok je čovjek tek učio da obrađuje zemlju i gradi trajna staništa, svinja je bila savršen saputnik. Nije bila zahtjevna, mogla je jesti gotovo sve što bi ostalo iza ljudi, brzo je rasla, davala mnogo mesa i masti i bila izuzetno otporna. Dok su druge životinje tražile pašnjake, posebnu hranu ili složenu brigu, svinja je opstajala gotovo svuda. Upravo zbog toga postala je simbol obilja, ali i siromaštva – jer je bila prisutna i u dvorovima i u skromnim seoskim dvorištima.
Ono što se rijetko spominje jeste inteligencija svinja. Naučna istraživanja su pokazala da su svinje pametnije od pasa, a u nekim aspektima čak i ravne primatima. One mogu učiti komande, rješavati jednostavne i složenije zadatke, prepoznavati sebe u ogledalu, pamtiti mjesta, ljude i događaje. Svinja se sjeća gdje je našla hranu, ko ju je grubo tretirao, a ko joj je prišao smireno. Ima snažan osjećaj radoznalosti i često će, ako joj se pruži prilika, istraživati prostor kao malo dijete.
Majčinski instinkt kod krmača je izuzetno razvijen. One prepoznaju svoje prasiće po glasu, mirisu i ponašanju. Ako se neko prase izgubi ili zaplače, krmača reaguje gotovo trenutno. U prirodnim uslovima, divlje svinje prave gnijezda od granja i lišća, pažljivo biraju mjesto gdje će se oprasiti i danima prije poroda postaju nemirne, pripremajući prostor za mlade. Ta slika nema nikakve veze s karikaturom neuredne i bezosjećajne životinje.
Priča o „prljavim svinjama“ takođe je jedna od najvećih nepravdi koje je čovjek napravio. Svinje se valjaju u blatu ne zato što vole prljavštinu, nego zato što nemaju znojnih žlijezda. Blato im služi kao prirodni klima-uređaj – štiti ih od pregrijavanja, insekata i sunčevih opekotina. Kada imaju izbor, svinje jasno odvajaju prostor za spavanje od prostora za obavljanje nužde i održavaju iznenađujući red. Zapravo, u kontrolisanim uslovima, one su jedne od urednijih domaćih životinja.
U mitologiji i religiji, svinja ima posebno mjesto. U nekim kulturama bila je sveta životinja, simbol plodnosti, obilja i zemlje. U drugim je postala tabu, zabranjena za ishranu, simbol nečistog ili grešnog. Te razlike nisu nastale zbog same svinje, već zbog klimatskih, zdravstvenih i društvenih okolnosti u kojima su se religije razvijale. Ipak, fascinantno je kako je ista životinja mogla biti i sveta i prokleta, zavisno od mjesta i vremena.
Divlje svinje, koje i danas žive u šumama Evrope, Azije i drugih dijelova svijeta, pokazuju koliko je ova vrsta prilagodljiva. One su oprezne, snalažljive, sposobne da prežive teške zime, glad i lov. Imaju snažan porodični instinkt i rijetko se kreću same – krmače sa mladima formiraju grupe koje funkcionišu kao mala društva sa jasnim pravilima. Susret s divljom svinjom u šumi često ostavlja snažan utisak, jer se osjeti da je riječ o životinji koja zna gdje pripada i ne boji se lako.
U modernom dobu, svinje su postale dio industrije, često svedene na broj, težinu i proizvodni ciklus. Upravo tu nastaje najveći raskorak između njihove stvarne prirode i načina na koji ih čovjek tretira. Životinja koja ima emocije, pamćenje, radoznalost i sposobnost učenja često živi u skučenim prostorima, bez ikakve mentalne stimulacije. To ne govori ništa o svinjama, ali govori mnogo o ljudima i načinu na koji balansiraju između potrebe za hranom i etike.
Zanimljivo je i to da se svinje u mnogim jezicima koriste kao metafora za ljudske mane. Kada se neko nazove svinjom, to je uvreda. Ipak, rijetko ko zastane i zapita se zašto su osobine koje pripisujemo svinjama zapravo ljudske slabosti – pohlepa, nezasitost, neurednost – a ne stvarna osobina same životinje. Svinja jede koliko joj treba, odmara kada je umorna i ne pravi zalihe iz pohlepe, već iz instinkta.
U selima Balkana, svinja je decenijama bila garant opstanka. Jedna svinja značila je zimu bez gladi, mast za kuhanje, meso za porodicu, sigurnost u nesigurnim vremenima. Uzgoj svinja bio je gotovo ritual – hranjenje pomijama, kukuruzom, bundevom, ostacima iz kuhinje, praćenje rasta, briga pred zimu. Taj odnos, iako pragmatičan, imao je u sebi i dozu poštovanja prema životinji koja „hrani kuću“.
Kada se sve sabere, svinja nije ni glupa, ni prljava, ni jednostavna. Ona je kompleksna, pametna, emotivna i izuzetno prilagodljiva životinja koja je pratila čovjeka kroz historiju kao tiha sjenka civilizacije. Možda baš zato što nam je toliko slična – po ishrani, fiziologiji, inteligenciji – ljudi su prema njoj razvili i posebnu vrstu nelagode. U svinji, svjesno ili ne, često prepoznajemo dio sebe.
