U stara vremena, na Divljem Zapadu muškarci su svoje probleme rješavali na jedan neobičan način. Naime, postojalo je nešto što se zove dvoboj. Zapravo je to pitanje života ili smrti, muškarci pucaju iz revolvera jedan na drugog i pobjednik je onaj koji izvuče živu glavu. Danas imamo jednu priču na ovu temu.
–Ajde dušo možeš izaći, ova dvojica su se poubijali.
Dvoboji na Divljem zapadu predstavljaju jednu od najmističnijih i najpoznatijih slika američke prošlosti — prizore koji su oblikovali čitavu mitologiju o hrabrim revolverašima, o ljudima čija je čast vrijedila više od života, o muškarcima koji su se suočavali u prašini pod užarenim suncem, ruku spremnih na obaraču, dok bi vjetar podizao oblake prašine između njih. No, iako su takvi prizori postali simboli holivudskih vesterna, stvarni dvoboji Divljeg zapada bili su kompleksniji, krvaviji, a često i daleko manje romantični nego što to prikazuju filmovi.
Počeci i društveni kontekst
U drugoj polovini 19. stoljeća, dok su američke teritorije još uvijek bile u procesu naseljavanja, zakon i red bili su pojmovi koji su zavisili od geografije. U mnogim malim gradovima, daleko od civilizacijskih centara, vlast šerifa često je bila simbolična, a mnoge sukobe rješavali su sami građani — ponekad riječima, ali češće oružjem. Dvoboji su tada predstavljali svojevrsni “narodni sud”, oblik rješavanja sukoba časti i reputacije.
U to vrijeme, muškarčeva čast bila je svetinja. Ako bi neko doveo u pitanje tvoju hrabrost, poštenje ili muškost, javni dvoboj bio je način da se pokaže istina. Takvi sukobi nisu uvijek bili smrtonosni — ali često jesu. Na Divljem zapadu nije bilo drugog suda osim tvoje brzine i preciznosti.
Kako su dvoboji izgledali u stvarnosti
Za razliku od holivudskih scena u kojima se dvojica protivnika mirno gledaju dok sat odbrojava sekunde, pravi dvoboji su se događali spontano i haotično. Često su nastajali nakon svađe u salunu, zbog prevare u pokeru, ljubomore ili čak zbog pogrešnog pogleda.
Pistolji poput Colt Peacemakera ili Remingtona bili su produžetak ruke svakog kauboja, revolveraša ili zakonskog službenika. Kada bi sukob izbio, pravila su bila jednostavna: ko prvi potegne, taj ima veće šanse da preživi. Rijetko je bilo stvarnih „dvoboja u podne“, kako su kasnije prikazivani u filmovima — stvarni revolveraši nisu čekali da neko broji korake. Povukli bi obarač čim bi procijenili da protivnik ima namjeru da puca.
Najpoznatiji revolveraši i legendarni dvoboji
Jedan od najpoznatijih dvoboja u istoriji Divljeg zapada bio je onaj između Wilda Billa Hickoka i Davis Tutt-a 1865. godine u Springfieldu, Missouri. Sukob je počeo kao nesporazum oko karata i pozajmljenog sata, ali je završio smrću Tutta nakon što su se njih dvojica suočili na glavnom trgu grada. Ovaj događaj često se navodi kao prvi „pravi“ revolveraški dvoboj u američkoj istoriji.
Wild Bill Hickok bio je pravi prototip legendarnog revolveraša — šerif, kockar, lovac na odmetnike. Njegova reputacija bila je takva da su ga mnogi izazivali samo da bi stekli slavu, ali malo ko je preživio da se time i pohvali. Ironično, Bill je ubijen ne u dvoboju, nego s leđa, dok je igrao poker. Karte koje je držao u ruci — par asova i osmice — postale su poznate kao „mrtvačka ruka“.
Doc Holliday i Wyatt Earp, s druge strane, bili su akteri možda najpoznatijeg oružanog sukoba u američkoj povijesti — pucnjave kod O.K. Corrala u Tombstoneu 1881. godine. Iako tehnički nije bio dvoboj, nego okršaj između zakona i odmetnika, taj događaj postao je simbol obračuna časti i pravde na Zapadu.
Postojali su i drugi — Billy the Kid, Jesse James, Pat Garrett, Bat Masterson — ljudi čija su imena prešla granice stvarnosti i postala dio američkog folklora. Neki su bili kriminalci, drugi šerifi, a mnogi su tokom života bili i jedno i drugo.
Pravila časti i “kodeks dvoboja”
Iako su dvoboji djelovali divlje i bez zakona, postojala su nepisana pravila koja su određivala kako se oni odvijaju. Ta pravila potiču još iz evropskih kodeksa časti — posebno iz francuskih i britanskih običaja dvoboja sabljom i pištoljem. Na Divljem zapadu, ti su se kodeksi preoblikovali prema lokalnim okolnostima.
Dvoboj je morao biti „pošten“: dvojica protivnika, bez skrivanja, bez iznenadnih napada (barem u teoriji). Svjedoci bi potvrdili da su oružja spremna, a ponekad bi se čak dogovorilo da se puca tek nakon određenog znaka. No, kako to često biva, „pravila“ su važila samo ako su oba učesnika poštovala čast — a na Zapadu je to bila rijetkost.
Zanimljivo je da su mnogi dvoboji imali i posrednike, ljude koji su pokušavali pomiriti strane prije nego što dođe do krvi. Ako bi neko odbio dvoboj, bio bi javno ponižen — nazvan kukavicom, što je u to doba bilo gore od smrti. Muška čast bila je valuta koja je vrijedila više od zlata.
Uloga alkohola i strasti
Veliki broj dvoboja izbio je zbog alkohola i žena. Saluni su bili centri društvenog života, mjesta gdje su se miješali poker, viski i temperament. Mnogi obračuni počinjali su upravo tamo — riječ-dvije previše, udarac čašom o šank, i već sutradan bi cijeli grad pričao o dvoboju između lokalnog kauboja i novopridošlog kockara.
Žene su često bile uzrok sukoba. Ljubomora, uvrede ili pokušaji da se „obrani čast dame“ dovodili su do fatalnih ishoda. U nekim slučajevima, žene su same poticale sukobe, nesvjesno ili namjerno, jer su znale da su muškarci spremni poginuti za njihovu naklonost.
Mitovi i realnost
Hollywood je od dvoboja napravio umjetnost. Dvoboj u podne, tišina, šuštanje vjetra, suhi koraci po prašini — sve to postalo je dio filmskog folklora. U stvarnosti, međutim, dvoboji su bili brzi, brutalni i prljavi. Nije bilo koreografije, nije bilo vremena za razmišljanje. Neki su protivnici nišanili iz kukova, drugi pucali iz zasjede, a mnogi su ginuli bez da su uspjeli izvući pištolj.
Također, dvoboji nisu bili svakodnevni događaji. U stvarnom životu Divljeg zapada, mnogo je više ljudi umrlo od bolesti, alkohola i sukoba s Indijancima nego od dvoboja. No, ljudska mašta voli romantizirati opasnost, pa je mit o revolverašima postao neizbrisiv dio američke kulture.
Kraj ere dvoboja
Krajem 19. stoljeća, kako su teritorije postajale savezne države, a zakoni sve stroži, praksa javnih dvoboja počela je nestajati. Uvođenje redovne policije, sudova i zakonskih sankcija učinilo je svoje. Revolveraši su nestajali, a novi svijet — svijet pravila, banaka, željeznica i telegrada — zauzimao je njihovo mjesto.
No, legenda je ostala. Dvoboji na Divljem zapadu postali su simbol epohe u kojoj je čovjek bio zakon sam sebi, u kojoj se sudbina mjerila u sekundama, a čast se dokazivala cijevi pištolja. Danas su ti prizori vječno utkani u filmove, knjige i muziku — u sjećanje na vrijeme kada su prašnjavi putevi, konji i revolveri bili simbol slobode.
Dvoboji na Divljem zapadu nisu bili samo sukobi između dvojice ljudi — oni su predstavljali sudar ponosa, časti, zakona i anarhije. U njima se ogledala cijela filozofija tadašnjeg čovjeka: život je kratak, smrt je blizu, a reputacija je sve što iza tebe ostaje.
U svijetu bez mobilnih telefona, bez interneta i bez pravila, revolver je bio jedini argument koji su svi razumjeli.
I zato, iako su odavno nestali iz stvarnosti, dvoboji Divljeg zapada i dalje žive — u našoj kolektivnoj mašti, u pričama o hrabrosti, ludilu i muškarcima koji su znali da je sekunda razlike granica između slave i zaborava.
