Nekada je bio pravi događaj odlazak u vojsku. Prije služenja obaveznog vojnog roka, roditelji mladića obično spreme proslavu povodom odlaska njihovog sina u vojsku. To je na neki način predstavljalo i tačku na kojoj se dešava odrastanje njihovog sina iz dječaka u muškarca. Za današnji tekst imamo jednu duhovitu priču, koja se odnosila na ta vremena, vremena služenja vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji.
–Kapetane da se ništa ne brinete, za 15 godina će tu da bude ku#ac.
Služenje vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji nije bilo samo obaveza propisana zakonom – to je bio cijeli jedan svijet, poseban univerzum sa sopstvenim pravilima, hijerarhijom, mirisima, strahovima, šalama, suzama i uspomenama koje su se nosile do kraja života. Ko nije služio vojsku tada, teško može u potpunosti razumjeti zašto se o tom periodu i danas priča s tolikom mješavinom ponosa, nostalgije, gorčine i smijeha. To nije bila samo uniforma i puška – to je bio ritual prelaska iz momka u muškarca, često grub, često nepravedan, ali gotovo uvijek nezaboravan.
Mladići su u vojsku odlazili sa osamnaest, devetnaest ili dvadeset godina, često direktno iz roditeljske kuće, iz sigurnosti sela ili grada, iz kreveta koji miriše na čisto i majku koja ostavlja večeru na stolu. Poziv za vojsku nije se doživljavao kao nešto apstraktno – to je bio konkretan datum koji se približavao, dan koji se osjećao u stomaku. Neki su ga čekali s uzbuđenjem, sanjajući uniformu i red, dok su drugi pokušavali da ga odgode, da se “izvuku”, da još malo ostanu kod kuće. Ali većina je znala – vojska se služi, tačka.
Odlazak u vojsku bio je mali porodični događaj. Pakovanje torbe, savjeti starijih, priče o tome “kako je bilo kod mene”, suhe kobasice i domaća rakija krišom gurnute u ruksak. Majke su šutile više nego inače, očevi su pokušavali da budu strogi, a u očima im se vidjela briga. Na željezničkim stanicama, autobuskim peronima i ispred kasarni dešavale su se scene koje su se ponavljale širom zemlje – zagrljaji, suze, kratka obećanja da će sve biti u redu.
Prvi dani u kasarni bili su šok za organizam i psihu. Brijanje glave, uniforme koje rijetko kome odmah stoje kako treba, cipele koje žuljaju i osjećaj da si postao samo broj. Lično ime gubi na značaju – postaješ “vojniče”, “regrute”, “ti tamo”. Ustajanje prije svitanja, postrojavanje, vika, komande koje u početku zvuče kao strani jezik. Disciplina je bila stroga, često surova, a greške su se plaćale sklekovima, trčanjem ili dodatnim zadacima.
Instruktori i starješine imali su ogroman autoritet. Neki su bili korektni, profesionalni i čak očinski nastrojeni, dok su drugi uživali u moći, testirajući granice izdržljivosti mladih ljudi. Vikanje je bilo svakodnevica, ali s vremenom su vojnici učili da razlikuju pravu opasnost od “pedagoške galame”. Ipak, strah je bio stvaran – strah od kazne, od sramote pred drugima, od toga da ne ispuniš očekivanja.
Jedna od najvažnijih karakteristika služenja vojnog roka u Jugoslaviji bila je nevjerovatna raznolikost ljudi. U jednoj spavaonici mogli su zajedno spavati mladić iz hercegovačkog sela, student iz Ljubljane, radnik iz Skoplja, ribar s Jadrana i maturant iz Beograda. Različiti naglasci, običaji, navike i mentaliteti sudarali su se svakodnevno. Isprva je to izazivalo nesporazume i podjele, ali s vremenom se stvaralo nešto posebno – osjećaj da ste svi “u istim govnima”, da vas ista muka povezuje.
Vojnička svakodnevnica bila je monotona i naporna. Dani su se sastojali od obuke, straže, čišćenja, vježbi i beskrajnih postrojavanja. Hrana je bila tema vječnih rasprava – neki su je pamtili kao solidnu i zasitnu, drugi kao bezukusnu i jednoličnu. Pasulj, grah, variva, konzervirano meso i hljeb koji se dijelio po normi – sve je imalo svoju tačno određenu mjeru. Glad je bila čest gost, naročito kod onih koji su kod kuće navikli na obilje.
Straža je bila posebno iskustvo. Noć, tišina, hladnoća ili sparina, puška na ramenu i misli koje lutaju. Tada bi čovjek prvi put ostajao sam sa sobom, daleko od kuće, razmišljajući o životu, djevojci, roditeljima, planovima. Neki su tada prvi put osjetili pravi strah, drugi su razvili čelične živce. Straža je učila odgovornosti – znao si da greška nije samo tvoja, nego potencijalno opasna za cijelu jedinicu.
Unutar kasarne postojala je i nepisana hijerarhija među vojnicima. “Džombe”, oni koji su bliže kraju službe, često su imali određene privilegije, dok su “gušteri” nosili teret najtežih zadataka. Iako je to ponekad prelazilo granicu i znalo biti nepravedno, većina se sjećala da je to bio dio sistema koji se prihvatao kao neminovnost. Svako je znao da će i sam jednog dana doći na red da bude stariji.
Uprkos težini, vojska je bila i mjesto gdje su se rađala snažna prijateljstva. Dijeljenje cigarete, skrivene čokolade, pisama od kuće, zajedničko brojanje dana do otpusta – sve to je povezivalo ljude na način koji se rijetko ponavlja u civilnom životu. Smijeh je bio oblik otpora – vicevi, imitacije starješina, tajni nadimci, sitne pobune koje su život činile podnošljivijim.
Posebno mjesto u sjećanjima zauzimaju pisma i rijetki telefonski pozivi. Nije bilo mobilnih telefona, poruka i društvenih mreža. Svako pismo od kuće čitalo se po deset puta, čuvalo se ispod jastuka, u džepu uniforme. Vijesti su stizale sporo, ali su imale težinu. Djevojke su čekale, neke nisu. Raskidi su se dešavali tiho, pismima ili preko trećih osoba, ostavljajući gorak trag.
Otpust iz vojske bio je trenutak koji se pamti cijelog života. Brojanje posljednjih dana, skidanje uniformi, povratak kući – sve je imalo simboliku ponovnog rađanja. Vraćao si se kao neko ko je “prošao vojsku”, sa pričama koje ćeš prepričavati godinama. Iako su mnogi tada govorili da nikada više ne bi obukli uniformu, s godinama je sjećanje dobijalo mekše ivice.
Služenje vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji bilo je daleko od savršenog. Bilo je nepravde, grubosti, besmisla i patnje. Ali bilo je i nečega što se danas rijetko susreće – osjećaj zajedničkog iskustva čitave generacije. Vojska je lomila i gradila, uzimala i davala, učila ljude izdržljivosti, snalažljivosti i strpljenju.
Zato se o toj vojsci i danas priča s emocijom. Ne zato što je bila idealna, nego zato što je bila stvarna, sirova i duboko urezana u živote miliona ljudi. Ko je služio vojsku u bivšoj Jugoslaviji, nosi taj period kao ožiljak – ponekad bolan, ponekad drag, ali uvijek svoj.
