Danas se oblježava dan u čast Svetog Simeona Bogoprimca i Svete Ane proročice. Ovaj dan je karakterističan jer donosi sa sobom određene običaje koje treba ispoštovati. Ono što je jako bitno jeste da roditelji obavezno urade jednu stvar za sviju djecu.
Sveti Simeon Bogoprimac i Sveta Proročica Ana: Zaštitnici Dece i Glasnici Mesije
Svake godine, 16. februara, pravoslavni vernici širom sveta obeležavaju dan posvećen Svetom Simeonu Bogoprimcu i Svetoj Proročici Ani. Ova dva svetitelja zauzimaju posebno mesto u srcima vernika zbog svojih značajnih uloga u hrišćanskoj tradiciji.
Sveti Simeon je poznat kao zaštitnik male dece, dok se Ana pamti kao prva osoba koja je Jerusalimu objavila dolazak novog Mesije. Njihova priča pruža dublje razumevanje hrišćanske tradicije, predstavljajući simbole vere i nade u vreme kada su ove vrednosti bile od suštinske važnosti.
Prema predanju, Sveti Simeon je bio jedan od znamenitih Sedamdesetorice učenjaka kojima je bilo povereno prevođenje Biblije sa jevrejskog na grčki jezik u doba cara Ptolemeja Filadelfa. Tokom svog rada, naišao je na proročanstvo proroka Isaije: “Evo djeva će zatrudnjeti i rodiće sina”.
Isprva zbunjen, želeo je da reč “djeva” zameni sa “mlada žena”, ali ga je u tome sprečio Božji anđeo. Ovaj susret sa anđelom bio je prekretnica u njegovom životu, jer mu je obećano da neće umreti dok ne vidi Mesiju rođenog od device.
Ova priča o verovanju i čekanju pokazuje dubinu Simeonove vere čak i u trenucima sumnje.
Jednog dana, prema hrišćanskoj tradiciji, Deva Marija donela je malog Isusa u jerusalimski hram. Simeon, već u poznim godinama, vođen Duhom Svetim, prepoznao je u detetu Obećanog.
Po svom dolasku u hram, uzeo je Hrista na ruke, izgovarajući poznate reči: “Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj…” (Lk 2, 29). Ove reči su duboko ukorenjene u hrišćanskoj liturgiji, označavajući simbolički kraj njegovog čekanja i početak novog doba.
Njegov govor je postao deo svakodnevnih molitvi i službi, koji odražava duboko poverenje i mir nakon dugog čekanja.
Uloga Svete Proročice Ane
Sveta Proročica Ana, kći Fanuilova, poznata je po svojoj pobožnosti i vernosti Bogu. Kao udovica, provodila je dane i noći u molitvi i postu, čekajući ispunjenje Božjih obećanja. Kada je videla Isusa, odmah je prepoznala Mesiju i počela da o tome govori svima koji su čekali spasenje u Jerusalimu.
Njen susret sa Hristom bio je potvrda njenog dugogodišnjeg služenja Bogu i verovanja u dolazak Spasitelja. Ana je postala simbol vere i posvećenja, ne samo kao proročica već i kao osoba koja je bila u stanju da vidi svetlost u neizvesnim vremenima.
Simeon i Ana su u hrišćanskoj tradiciji postali simboli strpljenja i vere. Simeon se smatra zaštitnikom dece, a na njegov dan vernici se mole za zdravlje i sreću svojih najmlađih. Molitva za decu, inspirisana Davidovim psalmima, često se izgovara na ovaj praznik, tražeći Božju zaštitu za male i nejake.
Ove tradicije osnažuju porodice i pružaju im utehu u trenucima kada se suočavaju sa izazovima roditeljstva i odrastanja dece u savremenom svetu.
Duhovna veza i značaj praznika
Za mnoge vernike, dan Svetog Simeona i Ane nije samo podsećanje na istorijske događaje, već i prilika da se produbi duhovna veza sa prošlošću i sopstvenom verom. Ovaj praznik nosi poruku nade i verovanja u Božji plan, podsećajući ljude na važnost strpljenja i poverenja u Božju promisao.
U savremenom svetu, gde su brzina i trenutna zadovoljenja često u centru pažnje, priča o Simeonu i Ani nudi dragocenu lekciju o vrednosti čekanja i duboke vere u Božje vreme.
Ovaj praznik omogućava vernicima da se prisete i pojačaju svoju veru, istovremeno ih inspirišući da budu strpljivi i veruju u bolje sutra.
Priča o Svetom Simeonu i Svetoj Proročici Ani ostavlja dubok trag ne samo u hrišćanskoj tradiciji već i u svakodnevnom životu vernika. Njihove uloge kao zaštitnika i glasnika podstiču ljude da se povežu sa svojim unutrašnjim verovanjem i prihvate izazove sa verom i nadom.
Kroz njihovu priču, hrišćanska zajednica dobija vredne lekcije o strpljenju, veri i nade u bolje sutra, što je posebno značajno u današnjem svetu prepunom nesigurnosti i briga.
U tišini jerusalimskog Hrama, među kamenim stubovima koji su pamtili stoljeća molitava, susreli su se starost i djetinjstvo, čekanje i ispunjenje, nada i njeno ostvarenje. Tog dana, kada su Isus Krist kao četrdesetodnevna beba donesen u Hram prema starozavjetnom zakonu, dvoje ljudi – jedan starac i jedna starica – vidjeli su više od drugih. Vidjeli su ono što su čekali čitav život.
Starac koji je čekao Smisao
Sveti Simeon Bogoprimac nije bio tek pobožan čovjek. Predanje kaže da je bio pravednik, čovjek duboke unutrašnje discipline i smirenosti, ali i čovjek kojem je dato posebno obećanje – da neće okusiti smrt dok ne vidi Spasenje Gospodnje. Zamislimo teret i dar takvog obećanja. Svaki dan ustajati sa mišlju: “Da li je danas taj dan?” Svaki šapat u Hramu, svaki dolazak mlade majke s djetetom mogao je biti trenutak ispunjenja.
Starost mu je savijala leđa, ali ne i vjeru. Ruke su mu možda drhtale, ali srce mu je bilo budno. I onda, u jednom naizgled običnom danu, Duh Sveti ga je pokrenuo da dođe u Hram. Tamo je vidio mladu ženu – Marija – i njenog zaručnika Josip, kako prinose dijete.
Nije to bio prizor moći. Nije bilo zlata ni vojske. Bio je to siromašni par koji je prinosio dvije grlice, žrtvu siromašnih. Ali Simeon je u tom djetetu vidio Svjetlost za prosvjetljenje naroda i slavu Izraela. Uzeo je Dijete na ruke – i u tom činu starac je zagrlio Vječnost.
Njegove riječi, koje Crkva i danas pjeva:
„Sad otpuštaš u miru slugu svoga, Gospode…“
nisu bile samo molitva. To je bio uzdah čovjeka koji je dočekao smisao svog života.
Simeon je znao da poslije tog trenutka može umrijeti u miru. Jer kad čovjek jednom dotakne Istinu, smrt više nema istu težinu.
Starica koja je bdjela u tišini
Pored njega je stajala i Sveta Ana Proročica. O njoj evanđelja govore kratko, ali snažno. Bila je kći Fanuelova iz plemena Aserova. Udovica koja je sedam godina provela u braku, a zatim decenijama – neki kažu čak osamdeset i četiri godine – živjela u postu i molitvi, ne napuštajući Hram.
U svijetu koji često gleda na starost kao na teret, Ana je pokazala da starost može biti svjetionik. Ona nije bila ogorčena žena, nije bila povučena u tugu. Ona je bdjela. Postila. Molila. Čekala.
Kada je Simeon prepoznao Dijete, Ana je osjetila isto. Nije joj trebalo objašnjenje. Prepoznala je Božji trenutak. I počela je govoriti o Djetetu svima koji su čekali izbavljenje Jerusalima.
Zamisli tu sliku: dvije naborane ruke koje su godinama nosile teret molitve, sada pokazuju prema bebi. Dvije starosti koje su postale most između starog i novog saveza.
Susret koji mijenja vrijeme
Taj događaj, poznat kao Sretenje ili Prikazanje Gospodnje, nije samo istorijski trenutak. To je simbolika susreta čovjeka i Boga. Simeon i Ana predstavljaju čovječanstvo koje traži, koje se nada, koje čeka.
Simeon simbolizira strpljivu vjeru – vjeru koja ne odustaje čak ni kad godine prolaze. Ana simbolizira istrajnost – tiho, svakodnevno služenje koje možda niko ne vidi, ali Bog vidi.
U njima vidimo poruku da veličina ne dolazi uvijek kroz mladost, snagu ili popularnost. Nekad dolazi kroz godine čekanja. Kroz suze koje su tiho padale. Kroz dane kada ništa spektakularno nije izgledalo kao da se događa.
Proročanstvo koje nosi bol
Ali Simeon nije samo izgovorio riječi radosti. On se okrenuo Mariji i rekao da će mač probosti njenu dušu. U tom trenutku radosti već je bilo nagovještaja patnje. Jer Spasenje neće doći bez žrtve.
Starac je vidio dalje od današnjeg osmijeha. Vidio je Golgotu. Vidio je križ. Vidio je majčinsku bol.
I opet – nije odustao od radosti. Jer istinska vjera zna da patnja nije kraj priče.
Poruka za današnjeg čovjeka
Danas, u vremenu brzine i instant zadovoljstava, likovi Svetog Simeona i Svete Ane djeluju gotovo nestvarno. Ko danas ima strpljenja čekati desetljećima? Ko danas vjeruje da jedan trenutak može dati smisao cijelom životu?
Ali njihova priča govori da čekanje nije gubljenje vremena ako se čeka s vjerom. Da starost nije kraj, nego kruna. Da je moguće dočekati ispunjenje i u poznim godinama.
Simeon nas uči da srce mora ostati budno. Ana nas uči da molitva nije uzaludna, čak i kad izgleda da se ništa ne mijenja.
Njihov zagrljaj Djeteta simbolizira zagrljaj nade. I možda je to najveća poruka – da Bog dolazi tiho, bez pompe, u jednostavnosti, i da ga prepoznaju oni koji su srce očistili strpljenjem.
Starost kao blagoslov, a ne kazna
U njihovim likovima starost nije prikazana kao slabost, već kao zrelost. Bore na njihovim licima nisu tragovi propadanja, nego mape puta koji su prošli. Svaka bora bila je jedna molitva. Svaki uzdah – jedan vapaj.
I zato njihova priča ostaje snažna i danas: jer govori da je moguće živjeti život tako da, kada dođe trenutak, možeš reći – „Sada sam spreman.“
Sveti Simeon Bogoprimac i Sveta Ana Proročica nisu imali palače ni bogatstva. Nisu pisali knjige ni vodili vojske. Ali su imali nešto što je rijetko – oči koje su prepoznale Boga kad je došao u najtišem obliku.
I možda je upravo u tome tajna njihove veličine.
