Jedna zanimljiva priča desila se devedesetih godina, gdje su glavni akteri bili dva pjevača koji su jako popularni, jedan je tada sticao popularnost a drugi bio u usponu popularnosti. Desilo se nešto neočekivano između njih, pojavile se nesuglasice a evo kako se sve završilo.
U zlatnim danima beogradske noćne scene, početkom burnih devedesetih, klub „Duga“ nije bio tek mjesto za dobru muziku i čašu pića – bio je pozornica gdje su se dešavale priče koje i danas žive u gradskim legendama. Jedna od najuzbudljivijih dogodila se u noći koja je ušla u usmenu istoriju prestonice, a u kojoj su se našli neki od najpoznatijih likova tadašnje muzičke scene – i to u sasvim nepredvidivim ulogama.
Bila je to noć kao iz filma: blještava svjetla, miris skupih parfema, smijeh koji se miješao s melodijama sa bine, a iznad svega – pogled koji su svi usmjeravali ka jednoj ženi. Suzana Mančić, tadašnja zvijezda i simbol glamura, bila je u centru pažnje. U doba kada je njen šarm bio priča za sebe, kada je pjesma “Ogledalce” već bila svuda poznata, Suzana nije bila samo popularna – bila je magnet za pažnju. Svaki njen ulazak u prostoriju pretvarao je događaj u spektakl.
Te večeri, među prisutnima su bili i dvije muzičke ikone koje su došle, svako sa svojim društvom, ali sa sličnim interesovanjem – da budu blizu Suzane. Miroslav Ilić, sa svojim već čuvenim glasom i temperamentom koji nije krio kada popije, i Halid Bešlić, inače poznat po mirnijoj prirodi, ali i on čovjek s ponosom. Veče je odmicalo u sve razuzdanijem tonu, alkohol je tekao u potocima, a klub je vrvio od poznatih – od pjevača, preko glumaca, do političara.
Vlasnik „Duge“, Vlada Perović, čovjek koji je dobro poznavao puls noćnog Beograda, kasnije je često prepričavao šta se te noći desilo. Atmosfera je ključala. Suzana je bila na bini, ili barem blizu nje, a njena blizina očigledno je podigla tenzije između Ilića i Bešlića. Pogledi su postajali duži, komentari sve manje suptilni, a ego – osjetljiv kao nikad. U jednom trenutku došlo je do čarki. Nečije rame je gurnuto, neko piće se prolilo, riječi koje inače ne bi bile izgovorene – izletjele su u etar.
Nije to bio obračun dostojan crne hronike, ali dovoljno burno da svi prisutni zadrže dah. Gosti su kasnije pričali o psovkama koje su sijevale, o pokušaju da se tenzije smire, o obezbjeđenju koje je bilo na oprezu, ali i o tome kako su svi, na kraju, ostali na nogama – ponos povrijeđen, ali lice netaknuto.
Tako je ta noć ostala zapamćena – ne po pjesmi, iako ih je bilo mnogo, niti po plesu, iako se igralo do jutra, nego po kratkoj, ali snažnoj varnici između dva velika umjetnika. I naravno, po Suzani, oko koje se sve vrtjelo, a koja je, kao prava dama estrade, ostala iznad svega – nasmijana, kao da ništa nije ni primijetila.
Bila je to noć u kojoj su emocije ključale, ne zbog nečega velikog ili tragičnog, već zbog onog nevidljivog naboja koji se stvori kad se u istom prostoru susretnu velike ličnosti, jaki karakteri i pokoja čašica viška. Iako niko sa sigurnošću ne zna šta je bio okidač – možda pogled, možda nespretna rečenica – trenutak koji je uslijedio ostao je zauvijek urezan u pamćenje kao bljesak iz života tadašnje estradne elite.
Vlada Perović, domaćin tog čuvenog kluba, godinama je tu scenu prepričavao s osmijehom, onim tonom čovjeka koji zna da priča dobru priču. Nije to bila tuča, niti išta što bi završilo u policijskom biltenu, ali bilo je dovoljno začinjeno dramom da se ne zaboravi. Pogotovo jer su glavni akteri bili Miroslav Ilić i Halid Bešlić – dva glasa koja su mogla podići cijelu dvoranu na noge, ali te večeri skoro da su podigli jedan drugog.
Miroslav je, kažu, nekad znao biti nagao kada ga ponese vino i atmosfera. Ali ti dani su iza njega – promijenio je život iz korijena, ostavio za sobom nemire i okrenuo se mirnijoj, trezvenoj svakodnevnici. Nije više onaj koji skače prvi, već neko ko zna kad da ćuti i napravi korak unazad. Za to mu danas mnogi skidaju kapu.
A Halid? On je te večeri bio oličenje sabranosti. Gledao je cijeli taj razvoj situacije kao neko ko je istovremeno prisutan i – izvan svega. Kao da ga se sve to nije ni ticalo, a opet, bio je tu – u samom centru napetosti. U očima drugih, možda je i on imao nešto da kaže, ali riječi su ostale neizgovorene. Umjesto njih, ostao je osjećaj da su dva gorostasa, bez ijedne izgovorene psovke više, odigrala tihu scenu koja je više govorila o vremenu, egu i položaju nego što bi iko mogao objasniti.
Naročitu težinu svemu je dala prisutnost Suzane Mančić. U vremenu kada se informacije nisu širile brzinom klika, a slike nisu mogle postati viralne preko noći, njen sjaj bio je dovoljan da se običan izlazak pretvori u urbanu legendu. Bez nje, priča bi vjerovatno ostala tek bljesak između dva pjevača. Ali s njom u kadru – sve je postalo dio estradne mitologije.
I zato se ta scena pamti: jer nije bila sukob u klasičnom smislu, već susret dviju energija, dva ponosa i jedne žene koja je bez ijedne riječi usmjeravala tok večeri – samo svojim prisustvom.
HALID BEŠLIĆ – LEGENDA KOJA NIJE NIKAD UTIHNULA
U svijetu muzike, postoji nekoliko imena koja nadilaze generacije, koja postaju više od samih pjesama i glasova – oni postaju simboli jednog naroda, jednog vremena i osjećaja koji traje. Halid Bešlić je upravo jedno takvo ime. Njegov glas, prepun čežnje, bola, nade i ljubavi, bio je i ostao soundtrack života miliona ljudi širom bivše Jugoslavije i šire.
ROĐEN DA PJEVOM DOTAKNE DUŠU
Halid Bešlić rođen je 20. novembra 1953. godine u Knežini kod Sokoca, malom mjestu u planinskoj unutrašnjosti Bosne. Odrastao je u skromnim uslovima, u porodici koja nije znala da u naručju drži budućeg muzičkog velikana. Kao dijete, Halid nije imao muzičko obrazovanje, ali je imao ono što se ne može naučiti – talenat i srce puno emocija.
Već u ranim godinama pokazivao je sklonost ka muzici. Nije bilo radio-aparata, kasete, pa ni obične veselice u selu bez da Halid zapjeva. I dok su mnogi u tim krajevima maštali o odlasku u Njemačku, Halid je maštao o mikrofonskom stalku, svjetlima pozornice i ljudima koji ćute dok on pjeva.
KARAKTER, GLAS I POČECI U SARAJEVU
Nakon osnovne škole, seli se u Sarajevo, gdje je krenuo da gradi život. Tu je Halid došao kao obični mladić – bez veza, bez para, ali sa nevjerovatnim glasom koji će uskoro zadobiti pažnju čitavog grada. Počeo je pjevati po kafanama i restoranima, često nastupajući za skromne honorare, ali svaki nastup je bio korak ka ostvarenju sna.
Sarajevo tog vremena bilo je muzički centar regije. Iz njega su dolazile najveće zvijezde – i pop, i rock, i narodna muzika. Ipak, Halid je uspio pronaći svoje mjesto. Njegova autentičnost, narodski duh, ali i nevjerovatna snaga emocije koju je unosio u svaku pjesmu, učinili su ga neodoljivim za publiku.
USPON KA ZVIJEZDAMA – PESME KOJE SU ZABILJEŽILE VRIJEME
Prvi veliki uspjeh došao je 1979. godine sa pjesmom „Grešnica“. Ta numera, prožeta gorkom ljubavnom pričom, momentalno ga je lansirala u središte pažnje. Halid je pjevao srcem, a ljudi su to prepoznali. Uslijedili su hitovi jedan za drugim: „Miljacka“, „Romanija“, „Ja bez tebe ne mogu da živim“, „Ja po kafanama“, „Zlatne strune“, „Snježana“, „Prvi poljubac“…
Svaka od tih pjesama je priča za sebe. Nisu to bile samo ljubavne balade – to su bile životne priče, melodije koje se nisu slušale površno, već doživljavale. Halid nije bio samo pjevač, on je bio pripovjedač emocije. Njegov glas znao je plakati, grmjeti, šaptati, a svaka riječ koju bi otpjevao ulazila je direktno u srce.
Posebno se izdvojila „Miljacka“, koja je postala himna Sarajeva i simbol vječne ljubavi. Njegovo izvođenje te pjesme u glas pjevaju i mladi i stari. Rijetko koja pjesma doživi da toliko godina kasnije ima jednak, ako ne i jači emotivni naboj.
TRAGEDIJA, SNAGA I POVRATAK
Godine 2009. Halid Bešlić doživljava tešku saobraćajnu nesreću u blizini Sarajeva. Bio je to trenutak kada je cijela regija zadrhtala. Vijesti o njegovom stanju svakodnevno su pratili milioni. Mnogi su se bojali da je to kraj. No, Halid, kakav je oduvijek bio – borac – nije odustao. Preživio je tešku povredu lica i glave, više operacija i dug period rehabilitacije.
Ta nesreća nije ga slomila, već dodatno ojačala njegovu ljudsku i umjetničku dimenziju. Nakon oporavka, vratio se na scenu s još više duše i snage. Snimio je nove pjesme, održao koncerte i ponovo dokazao da je rođen da pjeva – uprkos svemu.
ČOVJEK IZ NARODA, BEZ MASKI I LAŽI
Ono što Halida Bešlića čini toliko voljenim nije samo muzika. To je njegova prirodnost. Nikada nije bio sklon estradnim aferama, glumljenju elitizma ili pretvaranju. Uvijek je ostao jednostavan, prizeman čovjek. Na ulici ga možete sresti bez obezbjeđenja, kako sjedi s prijateljima u kafani ili šeta gradom. Voli ljude, i ljudi mu to vraćaju.
Njegov osmijeh, njegovo srdačno „dobro jutro“ i spremnost da popriča s fanovima, čine ga pristupačnim i stvarnim. On je jedan od rijetkih koji nikada nije zaboravio odakle je došao. U intervjuima često govori o Bosni, o svojoj majci, djetinjstvu, raji iz kvarta i svemu što ga je oblikovalo.
MUZIKA BEZ GRANICA
Halid je čovjek koji je spojio generacije. Njegove pjesme pjevaju i djeca i njihovi roditelji. Na njegovim koncertima možete vidjeti sve – od penzionera do mladih koji znaju svaku riječ napamet. Njegova muzika ne poznaje granice, ni teritorijalne ni emotivne.
Pjevao je širom svijeta – u Kanadi, Americi, Australiji, Njemačkoj, Švedskoj… Svugdje gdje ima ljudi sa Balkana, Halid je bio njihov most ka kući. Njegovi koncerti su terapija nostalgije, pjesma doma, utjeha duše.
DUH KOJI TRAJE
Danas, više od četiri decenije kasnije, Halid Bešlić i dalje pjeva. I dalje puni sale, i dalje njegove pjesme svijetle kroz prozore kafana, stanova, automobila. Postao je više od umjetnika – postao je simbol.
Ne postoji osoba sa ovih prostora koja ne zna makar jedan stih njegove pjesme. On je dio kolektivnog sjećanja, emotivne memorije naroda koji je prošao kroz mnogo, ali je uvijek imao pjesmu koja liječi.
Halid Bešlić nije samo muzičar. On je fenomen. On je iskrenost pretočena u pjesmu. On je rana i melem istovremeno. On je borac, prijatelj, pripovjedač i glas koji ne stari. Njegova snaga nije samo u vokalu, već u duši koju je godinama gradio kroz pjesmu i život. I dokle god postoji neko ko će uz „Miljacku“ pustiti suzu, uz „Ja bez tebe ne mogu da živim“ osjetiti tugu, ili uz „Prvi poljubac“ doživjeti nostalgiju – Halid Bešlić će biti živ. Ne samo kao umjetnik, nego kao duh jedne čitave epohe.
