Dušan Radulović: Srbin koji je spasio 30 Hrvata od sigurne smrti
Heroj iz 1992. godine koji nije okrenuo leđa svojim komšijama
Ovo je priča o Dušanu Raduloviću (Srbinu), čoveku čiji je tavan postao utočište za 30 Hrvata, uključujući Dragana Iveljića, njegovu sestru i roditelje, tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Ovaj gest hrabrosti i nesebične pomoći jedan je od najsvjetlijih trenutaka ljudske solidarnosti tokom jednog od najmračnijih perioda u povijesti Balkana.
Pakao počinje: 23. juli 1992. godine
Dana 23. jula 1992. godine, krvavi pir u selima Rašljani i Briševo kod Ljubije, prepun masovnih zločina, doveo je do straha i smrti među civilima. Zločini počinjeni nad Hrvatima iz tih sela bili su brutalni i nemilosrdni. Međutim, usprkos nasilju koje je zahvatilo ta područja, tavan kuće Dušana Radulovića postao je jedino mjesto sigurnosti za preživjele. Dragan Iveljić, koji se tada skrivao s obitelji, uvijek je nosio tešku traumu zbog tih ratnih događanja, ali je želio podijeliti priču koja je dugo bila zanemarena – priču o Dušanu koji je spasio toliko života.
Komšija i prijatelj – spasioci u najtežim vremenima
Iako Dušan nije bio jedini koji je pomogao u to vrijeme, njegova hrabrost bila je ključna za preživljavanje mnogih. Dušan Radulović, kojeg su svi zvali Dule, zajedno sa suprugom Terezijom, prihvatio je više od 25 ljudi na svom tavanu. Među njima su bile i obitelji Komljenović, Žunić, Knežević, a cijela situacija bila je na rubu katastrofe, jer samo nekoliko ljudi je znalo za to sklonište. Dragan Iveljić, koji se sjeća tih dana, prisjeća se trenutaka straha, ali i nade koju je donio Dušanov bezuslovni čin pomoći. “Na ovom tavanu je zapravo najbitniji dio priče o Duli”, kaže Dragan dok se prisjeća trenutaka kad su on i drugi komšije našli spas u njegovoj kući.
Tri dana pakla i straha
Tri dana su preživljavali u strahu, skrivajući se od vojnika i nepoznatih prijetnji. U tavanima i podrumima, djeca, starci i odrasli su zajedno izdržavali borbu za život. Dragan se prisjeća trenutaka kada su zajedno, iako pod teškim uvjetima, našli trenutke zajedništva. Čak i djeca su se, uprkos strahu, pokušala zabavljati. Međutim, strah od otkrivanja bio je uvijek prisutan. Dragan opisuje trenutke tišine koja je nastupila kad je stigla vijest da je Dulin sin Zoran ubijen. Činjenica da je Dušan izgubio svog sina, dok je još uvijek skrivao Hrvate, dodatno je komplicirala njegovu situaciju, no Dušan i Terezija nisu dopustili da mržnja prevlada.
Vijest o pogibiji – trenutak kada je sve stalo
Ubistvo Dulinog sina Zorana, koji je ubijen u zasjedi, bilo je šok za sve. Iako je Dušan imao pravo da traži osvetu, nije to učinio. U trenutku kada je vijest o smrti Zorana stigla do tavana, svi su osjetili neprirodnu tišinu. Djeca su prestala da plaču, a odrasli su jednostavno stajali, svjesni težine gubitka, ali i svijesti da su još uvijek tu, zahvaljujući Duli. Ovaj trenutak je pokazao koliko je Dušan bio iznad mržnje i nasilja, jer nije pokazao ni trenutak želje za osvetom. Na kraju, Dule je bio nepravedno optužen za ubojstvo svojih komšija, iako je u stvarnosti bio heroj koji je spasio mnoge živote.
Završna riječ o hrabrosti i solidarnosti
Ova priča pokazuje da, u najtežim trenucima, ljudska dobrota, hrabrost i solidarnost mogu prevladati i biti svjetionik nade. Dušan Radulović i njegova obitelj su primjer kako ljubav prema bližnjemu, bez obzira na etničke razlike, može nadvladati i najdublje podjele. Život na tavanu, ispunjen strahom, ali i neizmjernom zahvalnošću, ostat će trajna uspomena na Dušanovu nesebičnost i hrabrost. Ta hrabrost ne bi trebala biti zaboravljena, jer Dušan i njegovi su ostali posvjedoci onoga što znači biti čovjek u najtežim vremenima.
