Ova dvadesetčetverogodišnja djevojka prošla je kroz operaciju mozga a pri tome je, vjerovali ili ne – pjevala. Poznato je da tokom određenih operacija mozga, ljekari započnu i održavaju operaciju dok istovremeno pričaju s pacijentom. To rade da bi mogli pratiti da slučajno ne povrijede određeni dio mozga koji je zadužen za govor. Mozak kao organ nema receptore za bol, tako da pacijenta ništa ne boli.
Dok su hirurški noževi sekli kroz najdelikatnije slojeve mozga, u sterilnoj tišini operacione sale odjednom se začuo glas – tih, ali odlučan, pun emocije i snage. Nije to bio glas lekara koji izdaje uputstva, niti zvuk monitora koji prate vitalne funkcije. To je bila pesma. Mlada devojka, tek u dvadeset četvrtoj, ležala je budna na stolu, otvorene lobanje, dok su lekari satima pažljivo uklanjali tumor veličine dečje šake iz centra njenog uma – i pritom pevala.
Njeno ime je Lana Slović, dolazi iz Prijepolja, i ono što je uradila tog dana prevazilazi granice medicine – postala je simbol hrabrosti. Hirurzi su se suočili sa teškim izazovom: tumor je bio smešten tik uz regije mozga zadužene za govor, pokrete i sećanja. Da bi osigurali da ne oštete ono što čini Lanu onim što jeste, odlučili su da tokom zahvata ostane pri svesti. A ona, umesto da zaplače ili zadrhti – zapevala je omiljenu baladu lekarskog tima.
Svaki ton iz njenih usta bio je i signal da je mozak funkcionalan i netaknut, ali i poruka: „Još sam ovde. Još se borim.“ U tih šest sati, dok su ruke stručnjaka radile nad ponorom, Lanin glas ih je vodio kao svetionik kroz oluju. Bio je to trenutak u kojem su medicina i muzika, strah i hrabrost, život i neizvesnost – postali jedno.
I kad se poslednji šav zatvorio, nisu slavili samo uspešnu operaciju. Slavilo se što je, usred tame, neko imao snage da peva.
Do sredine aprila, Lanin život u Novom Sadu tekao je skladno i gotovo filmski. Danju je bila posvećena svojoj profesiji — kao diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva radila je posao u struci, a noći i vikende pretvarala u muziku, nastupajući kao vokal u bendu znakovitog imena – „Talasna dužina“. Njena svakodnevnica bila je uravnotežena, ispunjena obavezama i snovima koji su tek počinjali da dobijaju obrise stvarnosti.
I te subote, 12. aprila, činilo se da je sve pod kontrolom. Odsvirana svirka, vedro raspoloženje, povratak kući u sitne sate. Kod nje i sestre u stanu tog vikenda bile su i njihova majka i najmlađa sestra – toplina porodičnog ambijenta nadopunjavala je savršen sklad. No, mirna noć ubrzo se pretvorila u neizvjesnost.
Bez ikakvih upozorenja, Lana doživljava prvi epileptični napad. „Desna ruka mi je iznenada otkazala poslušnost. Nije bilo snage, kao da nije postojala. Mislila sam da sam samo preumorna, da mi se telo gasi pred san“, ispričala je kasnije. Utonula je u san… a probudila se pod jarkim svetlima Urgentnog centra.
Njena porodica, shvativši da nešto ozbiljno nije u redu, panično je pokušavala da je dozove. Kako nisu uspevale, pozvale su hitnu pomoć. Pet dana kasnije, nakon serije pregleda i magnetne rezonance, stigla je jeziva vest – u zadnjem delu glave, sa leve strane, otkriven je veliki tumor. Sljedeći korak – Beograd.
Na Institutu za neurohirurgiju UKCS, lekari donose odluku: neophodna je operacija. Ali ne bilo kakva. Budna operacija mozga. Tumor je bio smešten u regiji koja kontroliše govor i pokrete desne strane tela i lica. Kako bi izbegli trajna oštećenja, bilo je važno da Lana tokom celog zahvata ostane pri svesti – da bi mogli da prate u realnom vremenu kako njen mozak reaguje na svaki pokret hirurškog instrumenta.
U početku je strah bio prirodan – kako ne biti preplašen idejom da će ti otvarati glavu dok si budan? Ali kad je čula njihovu sigurnost, iskustvo i odlučnost, nešto se u njoj umirilo. Umesto da beži od toga, prihvatila je. Ispunila je prostor hrabrošću, poverenjem i odlučnošću da se suoči s nepoznatim – budna, svesna, i – što niko nije očekivao – s pesmom na usnama.
Šesnaestog maja, Lana je ušla u operacionu salu s mirnoćom koju ranije nije poznavala. Strah koji ju je ranije sputavao sada je nestao – zamenila ga je čvrsta vjera u ljude kojima je povjerila svoj život. Na čelu tima bio je neurohirurg asistent dr Ivan Bogadnović, dok je brigu o anesteziji vodio asist. dr Saša Knežević. Lana je znala: sada nema nazad, ali ima put naprijed.
„Bila sam spremna. Samo sam željela da tumor nestane iz mog života“, prisjeća se. Pre operacije, ali i tokom samog zahvata, prolazila je kroz precizna testiranja – kako govori, kako pomjera udove, kako reaguje na naredbe. Njene riječi i pokreti bili su karta vodilja lekarima kroz nepoznat i opasan teritorij njenog mozga. Morala je biti budna i fokusirana, da bi svaki detalj mogao otkriti da li su centri govora i motorike još uvijek netaknuti.
Kako su sati odmicali, napetost je polako popuštala. Operacija je tekla kako treba. Tada, u jednoj pauzi, desilo se nešto što niko nije planirao, ali što je zauvijek ostalo urezano u sjećanja prisutnih. Jedna od doktorki, s blagim osmijehom, rekla je: „Ajde da malo zapevamo.“ Uz dogovor da to bude neka Čolina, Lana je, s otvorenom lobanjom, zapjevala „Negdje na dnu srca“. Bila je to pesma, ali i simbol. Simbol borbe, života i nade. Snimak postoji, ali ostaje kao intimna uspomena – u okviru porodice.
Kada se sve završilo, stigle su i prve vijesti. Histopatologija je pokazala da je u pitanju oligodendrogliom druge gradacije – što je, u tom kontekstu, najbolja moguća dijagnoza. Nije bila potrebna hemoterapija, ni zračenje. Samo redovne kontrole.
Danas Lana vodi bitku druge vrste – bitku za potpuni oporavak i povratak u svakodnevicu. „Trudim se da šetam, iako je vruće. Odmaram mnogo, slušam svoje tijelo. Glavobolje me ponekad pogode kad se vrijeme mijenja, ali to je očekivano. I govor još nije savršen – ponekad zamuckujem – ali čitam naglas, vežbam, radim na sebi“, priča ona.
Na kraju svega, iz srca joj izlazi samo jedno – zahvalnost. Prema lekarima, sestrama, svima koji su je vodili kroz ovu lavirintsku priču prepunu straha, nade i snage.
Dr Saša Knežević opisuje operaciju kao jedan od najizazovnijih poduhvata koje medicina može da ponudi – zahvat na mozgu dok je pacijent u potpunosti svestan. U Lananom slučaju, to nije bio samo tehnički izazov, već i emotivna borba u kojoj su tim, poverenje i hrabrost igrali jednako važnu ulogu kao skalpeli i monitori.
„Tumor koji smo uklanjali bio je veličine dečije pesnice, smešten u regiji mozga koja upravlja ključnim funkcijama – govorom, pokretima, svime što čini svakodnevni život mogućim. Da bismo sve to sačuvali, morali smo primeniti tzv. ‘fully awake’ tehniku – budnu operaciju. Lana je bila svesna sve vreme, ali uz anesteziju koja je sprečila svaku bol“, objašnjava dr Knežević.
Ova vrsta anestezije, prema njegovim riječima, spada među najsofisticiranije pristupe koji se koriste samo u najopremljenijim neurohirurškim centrima sveta. Zahvaljujući njoj, lekarima je omogućeno da konstantno proveravaju pacijentove funkcije – tim neurologa testirao je Lanu tokom celog zahvata: govor, pokrete ruke, noge, lica. Bilo je ključno da se identifikuju i očuvaju svi centri pogođeni tumorom, kako bi se izbegli trajni deficiti nakon operacije.
Čitava procedura trajala je više od šest sati. Tokom tog vremena, Lana je bila u potpunosti budna – čak i u trenucima kada su hirurzi otvarali lobanju i ulazili u moždane ovojnice. Ipak, zahvaljujući precizno podešenoj anesteziji, nije osećala ništa, a bila je u potpunosti sposobna da komunicira sa timom.
„U ovakvim situacijama, od ključne važnosti je odnos između pacijenta i anesteziologa. Bez poverenja, sve pada u vodu. Sve mora biti pod savršenom kontrolom – svaki detalj, svaki milimetar“, ističe Knežević.
A možda najbolji dokaz da je to poverenje postojalo jeste i taj nezaboravni trenutak usred operacije – kada je Lana, u najneobičnijem mogućem ambijentu, zapjevala. I time poslala poruku: ne bojte se života, čak ni kada ste mu najbliži kroz ruke hirurga.
Operacije mozga koje se izvode dok je pacijent budan nazivaju se budne kraniotomije (awake craniotomy), i predstavljaju jedan od najsloženijih i najdelikatnijih zahvata u modernoj neurohirurgiji. Iako ideja da vam otvaraju lobanju dok ste pri svesti zvuči zastrašujuće, ova tehnika je u mnogim slučajevima najbezbedniji i najefikasniji način da se sačuva funkcionalnost mozga tokom uklanjanja tumora, epileptogenih zona ili drugih neurohirurških problema.
ZAŠTO PACIJENT MORA BITI BUDAN?
Mozak sam po sebi nema receptore za bol – što znači da kada se direktno radi na moždanim strukturama, pacijent ne oseća bol. Međutim, regije koje okružuju mozak (lobanja, koža, moždane ovojnice) moraju biti adekvatno anestezirane.
Pacijent ostaje budan kako bi lekari u realnom vremenu mogli da:
-
Provere funkciju govora, naročito ako se operiše u blizini centara za govor (Brokin i Vernikeov centar).
-
Testiraju motoričke funkcije, npr. pokretljivost ruku, nogu ili lica.
-
Prate reakcije u vezi s pamćenjem, vidom, emocijama, zavisno od regije mozga koja se operiše.
-
Precizno mapiraju moždane centre kako bi se uklonio tumor bez oštećenja vitalnih funkcija.
KADA SE OVAJ PRISTUP KORISTI?
Budne operacije se najčešće koriste kod:
-
Tumora mozga u elokventnim (funkcionalnim) regijama, kao što su govor, motorika i senzorika.
-
Epilepsije, kada se uklanja deo mozga koji izaziva napade.
-
Duboke moždane stimulacije (DBS) kod Parkinsonove bolesti, kada je važno proceniti efekat elektrode dok je pacijent svestan.
-
Moždane aneurizme i AVM-ovi – u određenim slučajevima.
KAKO IZGLEDA PROCEDURA?
-
Priprema – pacijent dobija lokalnu anesteziju i sedative. Glava se fiksira specijalnim okvirom. Hirurzi planiraju pristup tako da izbegnu važne krvne sudove i regije.
-
Otvaranje lobanje – hirurzi pažljivo uklanjaju deo lobanje kako bi pristupili mozgu.
-
Testiranje funkcija – neuropsiholozi, logopedi i hirurzi sarađuju s pacijentom: traže da govori, peva, pomera prste, prepoznaje slike… Sve kako bi otkrili gde se tačno nalaze centri koji ne smeju biti oštećeni.
-
Uklanjanje lezije/tumora – kada se utvrdi bezbedna granica, hirurg započinje uklanjanje. Pacijent sve vreme daje povratne informacije.
-
Zatvaranje lobanje – kada je operacija završena, lobanja se vraća na mesto i sve se zatvara kao kod standardne operacije.
PREDNOSTI OVE METODE
-
Maksimalno uklanjanje tumora, bez ugrožavanja funkcija.
-
Manji rizik od trajnih neuroloških oštećenja.
-
Precizna lokalizacija funkcionalnih zona.
-
Kraći oporavak i bolji kvalitet života nakon operacije.
DA LI JE PACIJENT ZAISTA POTPUNO BUDAN?
Ne uvek – postoje tri faze:
-
Uvodna sedacija – dok se priprema i otvara lobanja.
-
Potpuna budnost – tokom kritične faze kada je potrebno komunicirati sa pacijentom.
-
Sedacija za kraj – nakon završetka operativnog dela.
Pacijent se uglavnom ne seća cele operacije, naročito uvoda i zatvaranja, jer se tada koristi kratkotrajna sedacija ili amnezija.
PSIHOLOŠKI ASPEKTI
Za ovakvu operaciju nije dovoljna samo fizička priprema – važna je i psihološka stabilnost. Pacijent mora razumeti proceduru i biti spreman da sarađuje. Priprema često uključuje razgovore sa neuropsihologom kako bi se smanjio stres i strah.
