Danas se nažalost dogodila jedna strašna nesreća u kojoj su stradali tridesetosmogodišnji otac i njegovo trogodišnje dijete. Nezgoda se desila na putu auroputu Miloš Veliki, a takođe da stvar bude još gora, njegova trudna supruga i mala djevojčica su odvedene u bolnicu Obrenovac zbog povreda.
View this post on Instagram
Na auto-putu Miloš Veliki, nedaleko od Obrenovca, u jutarnjim satima odigrala se teška saobraćajna nesreća u kojoj je stradala mlada porodica. Tragedija se zbila u blizini naplatne rampe, na pravcu prema Beogradu.
Porodični automobil, marke “Tojota”, bio je zaustavljen u bezbednosnoj traci, najvjerovatnije uslijed kvara. Glava porodice, tridesetosmogodišnji muškarac, izašao je iz vozila kako bi iza njega postavio trougao za upozorenje. Međutim, dok je stajao na putu, na njega je velikom brzinom naletio drugi automobil. Udarcem je na mjestu izgubio život.
U tom trenutku, drugi automobil se odbio i silovito udario i u “Tojotu” u kojoj su se nalazili njegova trudna supruga i dvije male kćerke – jedna od samo tri mjeseca, druga stara tek godinu dana. Svi su pretrpjeli ozbiljne povrede.
Nakon nesreće, trudnica je hitno prevezena u Dom zdravlja Obrenovac, dok su djevojčice prebačene u beogradsku bolnicu. Uprkos naporima ljekara, najmlađa beba nije izdržala i preminula je nedugo nakon prijema.
Ova nesreća ostavila je dubok trag, podsjećajući na krhkost života i koliko brzo se svakodnevnica može pretvoriti u nezamislivu tugu. Porodica koja je tog dana možda samo željela stići na neko bezazleno odredište, doživjela je najgoru moguću sudbinu – gubitak voljenih, ranjavanje i bol koji ne prolazi.
Sigurnost na autoputevima jedna je od ključnih tema u savremenom saobraćaju, jer upravo ti putevi – iako projektovani za visoke brzine i efikasno povezivanje gradova i regija – često postaju mjesta tragičnih nesreća. Da bi se unaprijedila bezbjednost svih učesnika u saobraćaju, neophodno je posmatrati ovu temu kroz više aspekata: infrastrukturu, tehnologiju, edukaciju, zakone, ljudski faktor i hitne službe. Svaka karika u ovom lancu mora biti ojačana kako bi ukupni sistem funkcionisao besprijekorno.
1. INFRASTRUKTURNA MODERNIZACIJA – TEMELJ SIGURNOSTI
Autoput mora biti više od obične asfaltne trake. Moderno projektovan autoput ima jasne, reflektujuće oznake, čistu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju, široke zaustavne trake i čitav niz sigurnosnih elemenata poput metalnih zaštitnih ograda, odbojnika i pametnih kamera.
Ulaganje u savremene materijale, poput asfaltnih mješavina koje bolje odvode vodu i imaju veću otpornost na habanje, direktno utiče na smanjenje rizika od proklizavanja, posebno u kišnim uslovima. Tuneli i mostovi, kao rizične tačke, moraju imati automatske sisteme za nadzor, ventilaciju, gašenje požara i evakuaciju.
Neophodno je i proširenje “inteligentne infrastrukture”, koja uključuje detektore saobraćaja, LED displeje za upozorenja, automatske mjerače brzine i vremenske stanice koje vozačima u realnom vremenu prenose informacije o uslovima na putu.
2. PAMETNA VOZILA I TEHNOLOŠKA PODRŠKA
Savremena vozila već sada dolaze sa čitavim nizom sigurnosnih sistema – automatsko kočenje, zadržavanje trake, upozorenja na umor vozača, nadzor mrtvog ugla, adaptivni tempomat… Međutim, ključno je da ova tehnologija postane standard, a ne luksuz rezervisan za skupa vozila.
Uvođenje zakonskih normi koje obavezuju proizvođače da svi automobili od određenog datuma imaju minimalni skup sigurnosne opreme, može spasiti hiljade života.
Paralelno, razvoj sistema međusobne komunikacije između vozila (V2V) i između vozila i infrastrukture (V2I) otvara novo poglavlje u bezbjednosti. Vozila koja međusobno “razgovaraju” mogu blagovremeno upozoriti vozače na opasnosti koje se još nisu ni pojavile u njihovom vidnom polju.
3. KONTROLA BRZINE I AGRESIVNE VOŽNJE
Velike brzine nisu same po sebi uvijek uzrok nesreće, ali kada se kombinuju sa ljudskim greškama, umorom, alkoholom ili kvarom – posljedice postaju katastrofalne.
Dosljedna primjena zakona o ograničenju brzine, uz automatske radare, patrolne kontrole i stroge kazne, može imati snažan preventivni efekat. Takođe, uvođenje dinamičkih ograničenja brzine u realnom vremenu – zavisno od vremenskih prilika ili gužvi – doprinosi prilagođenoj i sigurnijoj vožnji.
Borba protiv agresivne vožnje mora uključivati i kampanje, oduzimanje dozvola, ali i psihološko profilisanje onih koji su skloni bahatom ponašanju za volanom.
4. EDUKACIJA – PROMJENA KULTURE VOŽNJE
Jedan od najpotcjenjenijih faktora u saobraćajnoj bezbjednosti jeste edukacija vozača. Potrebno je potpuno redefinisati sistem obuke i polaganja vozačkih ispita. Budući vozači moraju učiti kako voziti u uslovima noći, kiše, magle, ali i kako reagovati u hitnim situacijama – kada prokliza automobil, kada se pukne guma, kada dođe do lančanog sudara.
Pored toga, neophodna je kontinuirana edukacija već iskusnih vozača – putem seminara, online kurseva i obaveznih “refresh” programa svakih nekoliko godina. Svijet se mijenja, tehnologija napreduje, saobraćajni propisi se dopunjuju – a vozači često ostaju u rutini starih navika.
5. PSIHOLOŠKI I FIZIOLOŠKI FAKTORI
Umor, stres, alkohol, droga, lijekovi, loše zdravstveno stanje – sve su to tihi ubice u vožnji. Kampanje koje naglašavaju važnost odmora, redovnog odmicanja od volana, kontrole vida i sluha, kao i psihološke ravnoteže vozača, često se zanemaruju, a ključne su.
Zakonodavci bi trebali uvesti strožije kontrole fizičke i psihičke sposobnosti profesionalnih vozača, posebno onih koji upravljaju kamionima, autobusima i kombijima na autoputevima. To su vozila čija greška ne nosi samo jednu nego više života u opasnost.
6. POSTUPANJE U VANREDNIM SITUACIJAMA
Na autoputevima gdje su brzine visoke, vrijeme reakcije nakon nesreće je ključno. Stoga je neophodna mreža brzog odgovora – dobro opremljene saobraćajne policije, hitne pomoći, vatrogasaca, ali i redovan nadzor putem dronova ili nadzornih kamera.
Svaki kilometar autoputa mora biti jasno označen, sa SOS telefonima, stanicama za hitne slučajeve i preciznim uputstvima za evakuaciju u slučaju požara, magle ili većeg udesa.
7. KULTURA ODGOVORNOSTI
Na kraju, nijedna tehnologija, ni najbolji zakon, ne mogu nadomjestiti ono što počinje u nama – osjećaj odgovornosti. Vožnja nije pravo, već privilegija, i svaki vozač mora biti svjestan da upravlja sredstvom koje može postati oružje.
Mediji, škole, saobraćajne agencije i svi mi pojedinačno moramo promovisati kulturu poštovanja u saobraćaju – prema drugim vozačima, pješacima, biciklistima, motociklistima. Suočavanje sa vlastitim greškama, priznanje kada nismo u stanju da vozimo, i spremnost da pomažemo drugima – čini razliku između nesreće i spasene porodice.
