Poznat je animozitet između naroda Srbije i Albanije, nažalost još uvijek potstoje međunacionalne tenzije ove dvije nacije. Shodno tome, sam brak Srpkinje i Albanca je kontroverzan i tabu tema, a ova Srpkinja je naišla na jedno veliko razočarenje kada je otišla u kuću svog mladoženje, Albanca.
U svijetu punom granica i neizgovorenih zabrana, jedna mlada žena odlučila je da ih sve sruši – zbog ljubavi. Nije je sputalo što on dolazi iz naroda s kojim je njen zavičaj generacijama gajio nepovjerenje. Nije je zaustavio ni pogled njene majke, pun tihe tuge i neodobravajuće strepnje.
Anđela, djevojka iz malog srpskog mjesta, nije ni planirala da se zaljubi. A kamoli da srce da nekome koga je tradicija smještala na suprotnu stranu. Ali srce nikada ne pita porijeklo. Ne traži pasoš.
Njena porodica bila je zbunjena, povrijeđena i bojažljiva. Majka je govorila tiho, ali riječi su pekle: „Zar baš tamo? Zar baš on?“ Dani pred put bili su nabijeni tišinom. Niko nije vikao – nisu morali. Bilo je dovoljno da svi šute, da pogledi klize kroz prostoriju i da se izbjegavaju susreti očima.
Ipak, Anđela je spakovala torbu. Kupila kartu. I otišla.
“Znala sam da idem prema neizvjesnosti. Ali nisam mogla da ostanem. Moje mjesto je bilo tamo gdje je on”, zapisala je kasnije, tiho, kao da šapće sebi, na jednom od rijetkih postova koje je podijelila na blogu koji prati samo nekoliko njenih prijatelja.
Svjesna rizika, izabrala je put kojim se rjeđe ide – onaj srca, a ne sigurnosti. I upravo u toj hrabrosti leži sva snaga njene priče. Ne zato što je birala ljubav, već zato što ju je birala u inat strahu.
Ljubav između njih dvoje rodila se tiho, ali svijet oko njih odmah je podigao buku. Od samog početka, sve je bilo protiv njih – istorija, roditelji, granice, predrasude koje su generacijama bile usađene duboko u svijest oba naroda.
Anđela i njen momak bili su samo dvoje mladih ljudi koji su željeli voljeti, bez obzira na to što su drugi gledali kroz naočare prošlih ratova i nepovjerenja. Nisu tražili da im se aplaudira. Samo su tražili da ih se ne sprječava.
Ali kad je došlo vrijeme da ga posjeti u njegovoj zemlji, počela je borba na domaćem frontu. Ne s njim – već s onima koje najviše voli.
„Tri sedmice sam slušala kako me majka pokušava odgovoriti. Tri sedmice uvjeravanja, zabrana, pokušaja da mi usadi strah koji ja nisam osjećala. Ne zato što sam bila hrabra – nego zato što sam znala s kim idem da se sretnem. Zbog ljubavi. Ne zbog politike.“
Anđela je prešla granicu, bukvalno i metaforički. A ono što je pronašla s druge strane nije bilo samo njegovo naručje, već i nova dimenzija života koja se nikad ne zaboravlja.
U njenoj priči ne nalazimo bajku – nalazimo istinu. Sirovu, ponekad bolnu, ali autentičnu. Iskustvo koje dokazuje da je ponekad najteže voljeti kada svi drugi misle da to ne smiješ. I da često najviše stradaju oni koji nisu ništa skrivili – osim što su se usudili da nekome pripadaju srcem.
Strahovi koje ljudi gaje često nemaju lice, ni ime, ni stvarni oblik – oni su kao sjenke koje se šire iz tuđih priča, vijesti, mitova i davnih rana koje nikada nisu zaista zarasle. Tako je i meni rečeno da idem u “opasno mjesto”. Tamo negdje gdje se, kako govore, dešavaju strašne stvari o kojima se šapuće. Tamo gdje su ljudi iz mog naroda prestrašeni pričama o trgovini organima, o nestalima, o mržnji.
Ali on nije imao nikakve veze s tim. Niti njegovi roditelji. Niti iko s kim bih ja ikad popila kafu ili razmijenila pogled. I tako sam, s jednom riječju albanskog jezika u džepu – “mirëmbrëma” – krenula na put. Bio je to moj prvi susret s Albanijom, usred noći, na nepoznatom tlu, sa srcem koje kuca brže nego inače.
Vozila sam se kroz Prištinu, gledala lica koja mi ništa nisu značila – još. A onda sam ga ugledala. Mog sagovornika, saputnika, mog ludog izbora koji je u očima drugih izgledao kao greška, a meni kao jedina ispravna stvar.
Na autobuskoj stanici, smijeh je bio dvojezičan – srpski i albanski. Pozdravi su stizali sa svih strana. I umjesto da osjetim neprijateljstvo, vidjela sam mladost koja želi da prošlost ostane prošlost. Vidjela sam osmijehe, ljubaznost, otvorenost. Niko nije pitao ko si, samo kako si.
Shvatila sam tada koliko su naši međusobni stereotipi plitki. Nisu svi Albanci tamni, niti su svi muslimani, kao što ni svi Srbi ne znaju ruski. Ja sam, ironijom sudbine, bila jedina Srpkinja koja nije znala ni jednu rusku riječ, a oni su mi se čudili kao da sam rijetka ptica.
Ne mogu da pričam o tome kako sam prevazišla predrasude – jer ih nikada nisam ni gajila. Ali moji su ih imali. I njihov strah je bio stvaran, dok se nisam vratila kući – nasmijana, živa, u jednom komadu. Poslije toga, svaki novi odlazak bio je manje tema, manje drama, više razumijevanja.
A ono što me najviše zaboljelo i nasmijalo u isto vrijeme bila je rečenica njegove majke kada je čula koliko je moja majka bila prestravljena: “Zar ne gledaju vijesti? Mi ovdje živimo mirno!” Zastala je, nasmiješila se i rekla: “A da… gledaju. Možda je to i problem.”
Na kraju krajeva, ljudi su svuda isti – grle, ljube, boje se, nadaju. Razlika nije u granicama. Razlika je u pričama koje nas hrane – i u hrabrosti da te priče sami promijenimo.
LJUBAV NA GRANICI: BRAKOVI IZMEĐU SRPKINJA I ALBANACA
U jednom dijelu Balkana, gdje su planine razdvojile narode, ali ih i povezale vjekovnim suživotom, odvijaju se tihe, uporne i često nevidljive ljubavi – ljubavi koje ne traže dozvolu istorije. Jedna od tih ljubavi je ona između Srpkinja i Albanaca. Iako rijetka i obavijena brojnim predrasudama, ova vrsta međunacionalne veze ne prestaje da intrigira, uzbuđuje i dijeli mišljenja.
ISTORIJSKI TERET
Srbija i Albanija, a posebno Kosovo kao tačka kontakta i sukoba, nose dugu i bolnu istoriju međusobnih tenzija. Ratovi, politički sukobi, ekonomske podjele i vjerske razlike ostavili su dubok trag u kolektivnom pamćenju oba naroda. Zbog toga, svaka ljubavna priča između Srpkinje i Albanca često dolazi s dodatnim teretom – okruženja koje gleda sa podozrenjem, porodica koje negoduju, i društva koje to vidi kao tabu.
KADA LJUBAV NIJE DOVOLJNA… ILI JESTE?
Zamislimo jednu mladu Srpkinju iz centralne Srbije koja studira u Beogradu. Na istom fakultetu je i mladi Albanac sa Kosova. Upoznavanje, prijateljstvo, simpatija, ljubav. Sve što se desi i kod “običnih” parova. Ali kada veza postane ozbiljna, nailazi zid: “Šta će reći roditelji?” “Kako će nas gledati?” “Hoću li ja tamo biti prihvaćena?” “Šta ako me njegova porodica ne zavoli jer sam Srpkinja?”
S druge strane, ni njemu nije lakše. On zna da u njegovom selu još uvijek kruže priče iz devedesetih, da se govori šapatom o svemu što je „s onu stranu“. I baš zato, ta njihova veza postaje više od ljubavi – postaje mali, lični rat protiv mržnje.
KULTURNE RAZLIKE KOJE SE OSJEĆAJU U KUHINJI I GOSTINJSKOJ SOBI
Brak između Srpkinje i Albanca često ne donosi samo ljubav i romantiku, već i sudar svakodnevnih navika. Srpkinje dolaze iz sredine gdje je više slobode u izražavanju, gdje je autoritet roditelja jak, ali ne i apsolutan. U nekim albanskim sredinama, i dalje dominira tradicionalni patriarhat, jaki porodični klanovi, striktno poštovanje hijerarhije, pa čak i dogovoreni brakovi u određenim ruralnim zajednicama.
Za Srpkinju, dolazak u takvo okruženje može biti kulturološki šok. Ne nužno loš, ali definitivno izazovan. Pravila su neizgovorena – ko prvi sjeda za sto, kako se obraća svekru, šta se smije obući, koliko se izlazi van kuće. Iako mlađe generacije sve više ruše te norme, duh tradicije često lebdi nad svakom prostorijom.
S druge strane, kada Albanac dolazi da živi u srpskom okruženju, on se suočava s pitanjima identiteta, prihvatanja i često nepovjerenja komšija. U nekim sredinama, ljudi ne žele da se miješaju, ali u drugima – sve se zna i sve se ogovara. Nije lako biti „onaj drugi“, pogotovo ako dolazite iz naroda s kojim se vodila otvorena mržnja.
DJECA KOJA RUŠE GRANICE
Jedan od najsnažnijih simbola miješanih brakova su djeca. Ona koja govore dva jezika, slave dva praznika, i ne razumiju zašto su njihove bake nekada bile neprijatelji. Ona koja pjevaju i turbo-folk i albanske pop hitove. Ona koja su – uprkos svemu – budućnost Balkana.
Upravo ta djeca, rođena iz ljubavi dvoje hrabrih ljudi, često predstavljaju najmoćniji odgovor mržnji: dokaz da se narodi mogu povezati kroz najdublju ljudsku emociju. Međutim, i ta djeca često moraju da se bore s pitanjem identiteta – „Ko sam ja?“, „Gdje pripadam?“, „Zašto me nekad gledaju čudno u oba sela?“
PRIČE IZ STVARNOG ŽIVOTA
Postoje deseci, možda stotine stvarnih parova koji žive ovu priču. Neki su odustali na pola puta – nisu izdržali pritisak, nisu mogli da se nose s roditeljskim prijekorima. Neki su otišli daleko, u Austriju, Njemačku ili Švajcarsku – ne zato što tamo više vole jedno drugo, nego zato što tamo niko ne pita odakle su.
Ali ima i onih koji su ostali. U Mitrovici, u Novom Pazaru, u Skadru, u Beogradu. Parovi koji ručaju zajedno, odgajaju djecu, uče jedni druge jeziku, kulturi, običajima – i pokazuju da je sve moguće kad postoji volja.
ZAKON, VJERA I ADMINISTRACIJA
Ni birokratija nije uvijek saveznik ovim parovima. Zbog komplikovane političke situacije između Srbije i Kosova, brak između građana iz ova dva entiteta zna da bude prava administrativna noćna mora. Prepoznavanje dokumenata, priznavanje braka, rješavanje državljanstva djece – sve to zahtijeva dodatnu snagu, strpljenje i često – veze.
Vjerske razlike su još jedna prepreka. Iako i pravoslavci i muslimani imaju zajednički koncept braka, razlike su prisutne. Neki parovi biraju građansko vjenčanje, neki rade dvije ceremonije, neki ignorišu vjerski aspekt u potpunosti. Ali uvijek ostaje pitanje: „A šta će reći familija?“
MOŽE LI SE TO PROMIJENITI?
Naravno da može. I mijenja se. Sporo, ali sigurno. Svakom pričom, svakim hrabrim parom, svakim djetetom koje nosi dva prezimena. Društvene mreže, filmovi, putovanja, studije u inostranstvu – sve to briše granice koje su nekad bile uklesane u kamen. Mladi sve manje pitaju “odakle je”, a sve više “kakav je”.
Ali potrebno je još mnogo ljubavi. I još više hrabrosti.
