Danas smo nažalost dobili jako loše vijesti da je Matija Dedić, sin čuvenog kompozitora Arsena Dedića preminuo u 53. godini u Zagrebu. Iza njega je ostala dvadesettrogodišnja kćerka Lu Dedić koja je odlučila da podijeli s javnošću neke porodične tajne.
U sjeni ogromnog nasljeđa koje su za sobom ostavili Arsen Dedić, Gabi Novak i Matija Dedić, stasava nova umjetnička duša – Lu Dedić. Nakon iznenadne i prerane smrti svoga oca Matije, Lu ostaje jedina nasljednica ne samo porodične loze, već i duboko ukorijenjene ljubavi prema muzici.
Odrasla u domu gdje su note bile svakodnevica, a emocije pretočene u stihove i melodije bile jezik komunikacije, Lu je od najranijih dana upijala duh umjetnosti. Njen djed bio je poetski bard, baka glas koji je obilježio epohu, a otac virtuoz klavira čije su interpretacije ostavljale publiku bez daha. U takvom okruženju, nije bilo iznenađenje da i Lu osjeti poziv muzike – ali je taj poziv godinama čuvala samo za sebe.
Ne zbog nedostatka talenta, već zbog tereta prezimena koje nosi. Znala je da svaki njen korak može biti pod reflektorima upoređivanja i kritike. Upravo taj strah od očekivanja javnosti i komentara u sjeni slavnih predaka, usporavao je njeno otkrivanje pravog puta. Ali duboko u sebi, muzika je već bila odlučila – Lu Dedić će pjevati. I to ne zato što mora, nego zato što ne zna drugačije disati.
Lu Dedić je prvi put skrenula pažnju na sebe 2024. godine kada se pojavila na muzičkom festivalu Dora s pjesmom simboličnog naziva „Plavi leptir“. Taj emotivni i zreo nastup bio je više od pukog predstavljanja – označio je početak njenog samostalnog umjetničkog puta i lansirao je u svijet ozbiljne muzike.
Nakon tog momenta, Lu je nastavila da oblikuje svoj muzički identitet, objavljujući autorske pjesme koje su odražavale njen senzibilitet i unutrašnji svijet. Njeni nastupi nisu prolazili nezapaženo, posebno kada je na sceni stajala rame uz rame sa svojim ocem Matijom Dedićem. Zajedno su stvarali intimne muzičke trenutke koji su dirali publiku, a posebnu emociju unosila je kada bi izvodila pjesme svog djeda, legendarnog Arsena Dedića – pjesme koje je interpretirala ne kao imitacija, već kao iskreno nasljedstvo proživljenog osjećaja.
Lu je rođena kao plod ljubavi Matije Dedića i Marine Scotti, žene koja se rijetko pojavljuje u javnosti i koja čuva svoj privatni svijet daleko od reflektora.
Iako ima samo 22 godine, Lu je pokazala zrelost i hrabrost ne samo u umjetnosti, već i u životu. Javnosti je otvoreno govorila o svakodnevici s dijabetesom tipa 1, rušeći mitove o ovoj bolesti. “Ljudi često misle da ste dijabetes sami izazvali previše slatkišima. Kod mene to nije slučaj. Moje stanje je genetski naslijeđeno. Svakog dana nosim insulin sa sobom, pratim stanje putem aplikacije i ne dopuštam da mi to određuje život. Ako mogu nekome pomoći time što ću pokazati da se i s dijabetesom može živjeti slobodno i ispunjeno – to mi je dovoljno”, izjavila je s iskrenošću koja joj je donijela još više poštovanja u očima publike.
Matija Dedić, cijenjeni hrvatski pijanista i kompozitor, napustio nas je danas u Zagrebu, u 53. godini života, kako prenosi Jutarnji list.
Rođen u porodici izuzetnih umjetnika – njegov otac bio je legendarni kantautor Arsen Dedić, a majka Gabi Novak, jedna od najznačajnijih vokalnih interpretatorki domaće muzike – Matija je odrastao okružen harmonijama koje su mu, čini se, bile zapisane u genima. Svoje formalno muzičko obrazovanje usavršavao je na renomiranoj Umjetničkoj akademiji u Gracu, gdje je 1997. godine diplomirao džez klavir u klasi Haralda Neuwirtha.
Njegova karijera započela je početkom devedesetih kada se pridružio Boilers Kvartetu, jednom od najvažnijih džez sastava u regionu. No, pravi autorski pečat ostavio je krajem iste decenije, kada je osnovao Matija Dedić Trio – formaciju kroz koju je iskazao svoj prepoznatljiv stil, spoj klasične muzike, džeza i ličnog izraza.
Tokom svoje bogate karijere, Matija je sarađivao s nekima od najvećih imena svjetske i regionalne džez scene. Među njima su bili virtuozi poput Boška Petrovića, Tamare Obrovac, Bastera Williamsa, Džefa Ballarda, Lennyja Whitea, Larya Grenadiera, Antonia Sancheza, Marka Murphyja, pa sve do Scota Colleya, Kendricka Scotta, Visentea Archera i Ignacio Berroe. Osim u džez krugovima, bio je izuzetno cijenjen i u širim muzičkim vodama – često je nastupao i snimao s vodećim hrvatskim izvođačima drugih žanrova, potvrđujući da je bio ne samo majstor improvizacije, već i most između različitih svjetova muzike.
Njegov odlazak ostavlja tišinu među notama koje je nekada s lakoćom pretvarao u magiju. Iza njega ostaje nasljeđe koje će još dugo odjekivati među ljubiteljima muzike, ali i u sjećanjima onih koji su imali čast da ga poznaju i slušaju.
Tokom svoje karijere, Matija Dedić ostavio je snažan trag i izvan granica Hrvatske. Njegov pijanistički talenat odveo ga je širom Evrope, ali i preko okeana – nastupao je u Brazilu, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od ključnih trenutaka u njegovoj međunarodnoj afirmaciji desio se 2002. godine, kada je kao finalist zablistao na prestižnom takmičenju mladih džez pijanista u okviru džez festivala u Montreuxu, jednom od najpoznatijih festivala te vrste na svijetu.
Kao autor, Matija je iza sebe ostavio niz albuma koji svjedoče o njegovoj raznovrsnosti i dubini izraza. Svoj kreativni potpis utkao je u projekte poput Octopussy (1998), Solo/Part 1 (2000), Sentiana (2012), Ligherian Rhapsody (2015) i Dedicated (2017), dok je kroz obrade tuđe muzike pokazao poštovanje prema kolegama i uzorima. Izdvojiti se mogu albumi Tempera, na kojem je reinterpretirao rad Zlatana Stipišića Gibonnija, zatim Kontesa, posvećen djelima Dore Pejačević, te dirljivi Matija svira Arsena, intimna muzička posveta njegovom ocu, Arsen Dediću.
Osim što je komponovao za klavir i razne džez formacije, Matija je često stvarao muziku i za televizijske projekte i pozorišne predstave, čime je dodatno proširio svoj umjetnički spektar.
Njegov doprinos muzičkoj sceni nije ostao nezapažen – bio je višestruko nagrađivan. Dobio je priznanje Hrvatskog društva kompozitora za najboljeg džez kompozitora, a među brojnim nagradama koje je osvojio ističu se i Status i Porin, koje je osvajao u kategorijama za najbolji džez album, instrumentalnu izvedbu i autorsku muziku.
Veliki udarac u njegovom privatnom životu dogodio se 2015. godine, kada je preminuo njegov otac, Arsen Dedić, čije nasljeđe je Matija s velikom posvećenošću i ljubavlju nastavio čuvati – ne samo kao sin, već i kao muzički nasljednik.
Lu i Matija Dedić – priča o muzici, nasljeđu i tišini između nota
U svijetu gdje je talenat često samo ulaznica, a srce ono što ostavlja trag, rijetki su oni koji uspiju da spoje obje ove sile u harmoniju. Porodica Dedić je upravo to – muzika pretočena u krv, dušu i dah. A u toj plemenitoj lozi, gdje su riječi bile poezija, glas melodija, a tišina značajna kao i zvuk, stoje otac i kćerka: Matija i Lu Dedić.
MATIJA – ČOVJEK KOJI JE RAZUMIO KLAVIR KAO ŠTO DRUGI RAZUMIJU DISANJE
Matija Dedić nije bio samo pijanista. On je bio pjesnik klavira. Rođen 1973. godine kao sin neponovljivog Arsena Dedića i Gabi Novak, muzika nije bila njegov izbor – ona je bila njegovo prirodno stanje postojanja. Iako su roditelji pripadali svijetu šansone i poetskog izraza, Matija je pronašao svoje utočište u džezu. Ne zato što je bježao, već jer je u improvizaciji prepoznavao slobodu – onu vrstu slobode koja ne traži aplauz, nego razumijevanje.
Diplomirao je na renomiranoj jazz akademiji u Gracu, usavršavajući tehniku, ali zadržavajući dušu. Bio je jedan od onih muzičara čije su ruke govorile više od riječi. Bio je finalista prestižnog festivala u Montreuxu, nastupao širom Evrope, Brazila i SAD-a, sarađivao sa džez velikanima poput Boška Petrovića, Lennyja Whitea i Antonio Sancheza. Njegov opus je bio raznolik – od autorskih albuma poput Octopussy i Sentiana, do projekata poput Matija svira Arsena, koji su bile tihe ljubavne poruke njegovom ocu, ispisane klavirskim tonovima.
Njegova muzika nije se slušala – ona se osjećala. Bila je to mješavina melankolije, lirike i precizne tehničke izvedbe, gdje nijedna nota nije bila slučajna, ali nijedna nije bila ni strogo planirana. Bio je arhitekta tišine između zvukova.
A onda, u junu 2025. godine, muzika je na trenutak utihnula. U 53. godini života, Matija Dedić je napustio ovaj svijet, ostavivši za sobom prostor koji ni hiljadu koncerata ne može ispuniti. No, nije ostavio prazninu. Ostavio je nešto mnogo moćnije – nasljednicu.
LU DEDIĆ – TIHI GLAS KOJI POSTAJE JASAN
Rođena iz braka Matije i Marine Scotti, Lu Dedić je dugo bila javnosti poznata samo po imenu – ćerka slavnog pijaniste, unuka dvoje muzičkih titana. No, iza toga se krila mlada žena s vlastitim glasom i unutrašnjim svijetom, koji se godinama gradio u tišini.
Iako je odrasla okružena notama i scenama, Lu se nije odmah upustila u svijet muzike. Znala je da će svaka njena pjesma biti analizirana kroz prizmu porodičnog naslijeđa. Znala je da prezime koje nosi dolazi s teretom očekivanja, s mjerilima koja rijetki mogu dostići. Zbog toga je dugo skrivala svoju želju da pjeva. Nije to bio strah od javnosti – bio je to duboki respekt prema onome što muzika znači u njenoj porodici. Nije htjela da bude “još jedna kćerka slavnih roditelja”. Htjela je da bude – Lu.
Godine 2024., konačno se odlučila da javnosti pokaže ko je. Nastupom na Dori sa pjesmom Plavi leptir otvorila je vrata svog svijeta. Bio je to nježan, ali snažan iskorak. Kritika je primijetila emociju, publika je prepoznala istinu. To nije bio marketinški trik, to nije bilo nasljedno pravo – to je bila hrabrost mlade žene koja je odlučila da govori svojim glasom.
Nakon toga, Lu je nastavila da stvara. Pisala je, pjevala, sarađivala s ocem, a posebno dirljive bile su njene interpretacije pjesama djeda Arsena – ne zato što je željela da ga zamijeni, već zato što ga je osjećala. Nije kopirala. Nije glumila. Samo je pustila da emocije prođu kroz nju.
Ali ono što je čini još posebnijom jeste njena ranjivost pretvorena u snagu. Sa samo 22 godine, javno je progovorila o životu s dijabetesom tipa 1. Umjesto da skriva svoju svakodnevnu borbu, odlučila je da bude iskrena i korisna. “Nosim insulin u torbi, koristim aplikaciju za mjerenje šećera i živim s tim bez stida”, rekla je. Njena poruka bila je jasna – bolest nije slabost. Tišina nije slabost. Autentičnost je snaga.
TIŠINA KOJA SPAJA GENERACIJE
Matija je bio čovjek koji je govorio klavirom. Lu je djevojka koja govori tišinom između riječi. Oboje su nosili emocije koje se ne mogu vještački stvoriti – emocije koje ne traže pozornicu, ali se na pozornici pretvaraju u magiju.
Njihova veza nije bila samo porodična – bila je umjetnička. Nisu samo dijelili gene, već i razumijevanje svijeta kroz zvuk. Matija je muziku živio, Lu je muzici pristupila s poštovanjem i strpljenjem. A kada se takva dva puta susretnu, nastaje nešto što ne možeš objasniti riječima – možeš samo slušati. Ili osjećati.
Danas, kada Matije više nema, Lu ostaje kao svjetionik tog porodičnog svjetla. Ne da bi ga nastavila – nego da bi ga pretvorila u nešto svoje. I upravo u tome je snaga ove priče: muzika porodice Dedić nije statična baština, već živa rijeka koja teče kroz generacije. A Lu je sada ta rijeka.
U vremenu gdje sve traje pet minuta, priče poput ove podsjećaju nas da ono što vrijedi – traje. U zvuku. U tišini. U sjećanju. U jednoj djevojci koja ne bježi od prezimena, ali i ne želi da joj bude granica.
Zove se Lu. Preziva se Dedić. I ispisuje svoju notu.
