Običaj ispraćaja pokojnika na drugi svijet svakako da ima svoje popratne običaje i tradiciju kod pravoslavaca. Svakako da su običaji dodatno specifični po svakoj regiji ili čak nacijama. Danas ćemo se osvrnuti na običaj ljubljenja pokojnika kod njegovog posljednjeg ispraćaja.
Kulturološki i Zdravstveni Aspekti Oproštaja od Preminulih
Gubitak voljene osobe predstavlja jedan od najtežih trenutaka u životu i često dolazi s potrebom za ličnim oproštajem. Taj oproštaj može uključivati dodirivanje ili ljubljenje preminulih, čime se izražava posljednji čin ljubavi i zahvalnosti. Ova praksa, duboko ukorijenjena u mnogim kulturama, nedavno je postala predmetom kontroverzi.
Moldavski ljekar Viktor Ivanovik, poznat po aktivnom prisustvu na društvenim mrežama, izazvao je polemiku ističući kako ljubljenje pokojnika može predstavljati ozbiljan zdravstveni rizik. Njegove tvrdnje su uzburkale javnost, posebno one koji su se nedavno suočili s gubitkom, s obzirom da je doveo u pitanje sigurnost tog intimnog čina.
Ivanovik je, kroz svoje popularne TikTok video zapise, iznio mišljenje da tijelo preminule osobe ubrzo nakon smrti oslobađa bakterije koje mogu ugroziti zdravlje živih.
Prema Ivanoviku, nekoliko sati nakon smrti, tijelo počinje proces raspadanja, oslobađajući potencijalno opasne bakterije. One, prema njegovim tvrdnjama, mogu izazvati razne zdravstvene probleme kod osoba koje dolaze u blizak kontakt s preminulim.
On je naveo mogućnosti kao što su gubitak čula mirisa, problemi s disanjem, pa čak i srčane tegobe, naročito ako sahrane održavaju u toplijim mjesecima ili u prostorijama s nedovoljnom ventilacijom.
Istakao je kako se rizik može umanjiti samo ako je tijelo čuvano u hladnim uslovima, kakvi se nalaze u modernim mrtvačnicama. Njegov savjet je da, ako neko osjeća snažnu potrebu da poljubi pokojnika, to treba učiniti isključivo u kontrolisanim uslovima.
Reakcije na Ivanovikove tvrdnje bile su podijeljene. Dok su neki kritičari njegovih izjava smatrali da su previše hladne i bezosjećajne, drugi su izrazili zabrinutost za zdravlje, naročito roditelji male djece i ljudi s oslabljenim imunitetom. Međutim, značajan broj stručnjaka osporava Ivanovikove tvrdnje.
Dr Stjuart Fišer, internista iz Njujorka, osvrnuo se na ovakve izjave naglašavajući da nema naučnih dokaza koji bi potkrijepili tezu da ljubljenje preminule osobe može izazvati spomenute zdravstvene probleme.
Fišer navodi da ljudski imuni sistem ima sposobnost da se bori protiv bakterija koje mogu biti prisutne na tijelu nakon smrti, te da te bakterije ne mogu dugo opstati izvan tijela.
Svjetska zdravstvena organizacija također je dala svoje mišljenje, navodeći da tijela osoba koje su preminule prirodnom smrću ne predstavljaju značajan rizik za širenje zaraza. Iznimke se javljaju samo kod smrti uzrokovanih zaraznim bolestima visokog rizika, kao što su kolera ili hemoragične groznice.
U većini slučajeva, patogeni brzo umiru nakon smrti, posebno kada je tijelo adekvatno konzervirano. Uz to, dodatna zabrinutost javnosti proizilazi iz činjenice da doktor Ivanovik nije predočio svoju medicinsku licencu, a nekoliko medijskih kuća nije uspjelo potvrditi njegovu zvaničnu medicinsku pozadinu.
Uprkos njegovom velikom uticaju, informacije o njegovoj stručnosti ostaju neprovjerene.
Pored toga, današnje pogrebne službe su obučene da pripremaju tijela u skladu sa najvišim higijenskim standardima, što dodatno smanjuje bilo kakav potencijalni rizik. Dr Fišer naglašava da, iako ne preporučuje ljubljenje preminulih, to nije zabranjeno niti medicinski rizično ako je tijelo pripremljeno po propisima.
Ovaj čin može donijeti emotivno olakšanje, a ako su fizički uslovi sigurni, nema stvarne prepreke za izražavanje posljednjeg pozdrava na taj način.
Na društvenim mrežama, mnogi su iznijeli mišljenja da bi, bez obzira na rizike, ponovo poljubili svoje voljene. Za mnoge, to je čin koji predstavlja duboku povezanost i nadilazi racionalne argumente.
Jedan korisnik je napisao da bi, čak i da izgubi čula, opet poljubio svog oca jer taj trenutak vrijedi više od svega.
Ovakve osobne priče pokazuju koliko emotivno snažno može biti oproštaj i kako, bez obzira na naučne ili medicinske argumente, osjećaji i tradicija igraju ključnu ulogu u procesu žalosti i oproštaja.
Kulturološki običaji oproštaja od preminulih variraju širom svijeta. U nekim kulturama, fizički kontakt s tijelom preminule osobe je znak poštovanja i ljubavi, dok je u drugima takva praksa rijetka.
U Japanu, na primjer, obitelj često sudjeluje u ceremonijalnom čišćenju tijela, što je čin koji simbolizira posljednje ispraćanje i poštovanje prema preminulom. S druge strane, u zapadnim kulturama, fizički kontakt može biti ograničen na polaganje cvijeća ili kratko izlaganje tijela prije sahrane.
Bez obzira na to, oproštaj od preminulih ostaje duboko osobna stvar, oblikovana individualnim osjećajima, kulturom i tradicijom. Dok se medicinski stručnjaci i dalje bave pitanjem sigurnosti ovakvih praksi, za mnoge ljude, emotivni i duhovni aspekti nadmašuju zdravstvene argumente.
U konačnici, praksa oproštaja često odražava potrebu za zatvaranjem jednog poglavlja života i pružanje posljednje počasti voljenoj osobi.
Pravoslavni običaji sahranjivanja predstavljaju spoj vjere, tradicije i kulture, oblikovan stoljećima i duboko ukorijenjen u život pravoslavnih zajednica. Oni nisu samo rituali oproštaja od preminule osobe, već i način izražavanja poštovanja prema pokojniku, vjere u uskrsnuće i vječni život, te održavanja porodičnih i društvenih veza. Ovi običaji variraju od mjesta do mjesta, od sela do grada, ali osnovna nit koja ih povezuje jeste pravoslavno učenje i vjera u Boga.
Smrt kao prijelaz
U pravoslavnom učenju smrt nije kraj, već prelazak iz zemaljskog u vječni život. Zato se sahrana shvata ne samo kao tužan događaj, već i kao duhovna priprema za susret sa Gospodom. Pravoslavci vjeruju u uskrsnuće tijela i u konačni Sud, pa su svi običaji prožeti tom nadom i vjerom. Upravo zato je sahrana ozbiljan, ali i svečan trenutak, gdje se molitvom traži smilovanje za dušu pokojnika.
Posljednji trenutci i umiranje
Kada se približava smrt, u pravoslavnoj tradiciji običaj je da se pokojniku priđe sa svijećom u ruci. Ta svijeća simbolizira Hrista kao svjetlost svijeta i vodič kroz tamu smrti. Svećenik, ako je moguće, dolazi da umirućem pročita molitve i da mu udijeli posljednju ispovijest i pričešće. Time se duša oslobađa grijeha i priprema za odlazak.
Nakon smrti, tijelo se ritualno priprema. U mnogim krajevima i danas postoji običaj da se pokojnik tri puta okadi tamjanom, a zatim umota u čisto platno ili obuče u svoju najbolju odjeću. Naročito je važno da pokojnik ima čistu odjeću, jer ona simbolizira duhovnu čistoću pred Gospodom.
Budnost i čuvanje pokojnika
U mnogim pravoslavnim sredinama njeguje se običaj da se tijelo pokojnika ne ostavlja samo do trenutka sahrane. To se zove „budnost“ ili „bdenje“. Rođaci, komšije i prijatelji dolaze da odaju poštovanje, donose hranu porodici i mole se pored tijela. Sve to traje do dana sahrane. U nekim mjestima žene naručuju tužbalice – posebne pjesme kojima se oplakuje pokojnik i podsjeća na njegov život.
Opijelo i crkvena služba
Centralni dio sahrane kod pravoslavaca jeste opijelo, tj. bogoslužje koje se vrši u crkvi ili nad samim grobom. Tijelo pokojnika se donosi u crkvu, gdje svećenik čita molitve za oproštaj grijeha i upokoj duše. Na pokojnika se polaže jevanđelje i krst, što simbolizira vjeru i pripadnost Crkvi.
Tokom opijela, svećenik i prisutni pjevaju posebne pjesme koje izražavaju vjeru u vaskrsenje. Na kraju službe svi prisutni prilaze tijelu da mu odaju posljednji pozdrav. Ljube ikonu ili krst, a nekada i ruku pokojnika, u znak poštovanja.
Sahrana i spuštanje u grob
Nakon crkvenog obreda, kovčeg se nosi do groblja. U selima se često praktikuje da muškarci iz porodice ili komšiluka nose kovčeg na ramenima. Kada kovčeg stigne do groba, svećenik čita završne molitve, a zatim se kovčeg spušta u zemlju. U tom trenutku svećenik baca tri pregršti zemlje u obliku krsta i izgovara riječi: „Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj.“
Porodica i prijatelji obično bacaju cvijeće ili grudvu zemlje na kovčeg. To je čin kojim simbolično učestvuju u sahranjivanju i pokazuju oproštaj. Nakon toga grob se zatvara, a na njega se postavlja krst s imenom pokojnika.
Pomeni i spomeni
Jedna od specifičnosti pravoslavne tradicije jeste pomen, tj. molitva za pokojnika u određenim danima nakon smrti. Prvi pomen se obavlja treći dan nakon sahrane, u spomen na Hristovo vaskrsenje trećeg dana. Sljedeći važni datumi su deveti i četrdeseti dan.
-
Treći dan – molitva da pokojnik nađe mir u Hristu.
-
Deveti dan – podsjećanje na anđeoske činove i molitva da duša bude u njihovom društvu.
-
Četrdeseti dan – najvažniji pomen, jer pravoslavna vjera uči da tada duša staje pred Božiji sud.
Osim ovih, postoji pomen na pola godine, godinu dana, te na svaku godišnjicu smrti. U mnogim mjestima porodice naručuju liturgiju u crkvi, a zatim organizuju ručak za rodbinu i prijatelje, što se naziva „daća“.
Daća i zadušnice
„Daća“ je obrok u čast pokojnika, gdje se okupljaju rođaci, prijatelji i poznanici. Na trpezi se obavezno nalazi kuvano žito – koljivo, koje simbolizira vaskrsenje. Žito, koje nikne iz zemlje, podsjeća na tijelo koje biva položeno u grob, a zatim vaskrsava na Sudnji dan. Uz žito se dijeli vino i ponekad rakija, te različita jela, ali u znak poštovanja prema pokojniku nikada se ne nazdravlja čašom.
Osim pojedinačnih pomena, pravoslavci obilježavaju i zajedničke dane sjećanja na mrtve – zadušnice. Tada se cijela zajednica moli za sve preminule, a porodice obilaze groblja, uređuju grobove, pale svijeće i dijele hranu u znak milostinje.
Simbolika svijeće i tamjana
Svijeća i tamjan imaju posebno mjesto u pravoslavnim običajima. Svijeća simbolizira Hrista, svjetlost koja vodi kroz tamu, dok tamjan predstavlja molitvu koja se uzdiže ka nebu. Zato se svijeće pale i kod tijela pokojnika, na grobu, ali i u crkvi tokom opijela i pomena.
Narodni običaji i vjerovanja
Pored crkvenih pravila, u mnogim pravoslavnim krajevima prisutni su i narodni običaji, često isprepleteni sa starim vjerovanjima:
-
Pokojniku se stavlja novac u ruku ili u kovčeg, „za put“.
-
Ogledala u kući se prekrivaju da duša pokojnika ne bi „ostala zarobljena“.
-
Prozori se otvaraju u trenutku smrti, da duša može izaći.
-
U nekim selima i danas se vjeruje da se noću ne smije glasno tugovati, jer to može uznemiriti dušu.
Ovi običaji nisu dio crkvenog učenja, ali su kroz stoljeća postali sastavni dio narodnog shvatanja smrti i sahrane.
Poruka i smisao
Sve ove tradicije imaju jedan zajednički cilj – pomoći pokojniku na njegovom putu ka vječnosti, te pružiti utjehu porodici i zajednici. Smrt nikada nije laka, ali pravoslavni običaji sahranjivanja nude okvir kroz koji se bol pretvara u molitvu, a tuga u vjeru da smrt nije kraj, već novi početak.
