Vrijeme teče brzo, kada nam neko kaže 20 godina, nama to zvuči puno, kao nikad dočekati. Ali realnost je da prođe jako brzo i kada se okrenemo iza sebe shvatimo da je to vrijeme se istopilo, kao u sekundi. Većina ljudi nakon dugo godina radnog staža iščekuje penziju jer su se umorili, ali ipak postoji jedna važna stavka a to je visina penzije.
U današnjem vremenu, kada cijene rastu gotovo iz dana u dan, sve je teže razmišljati o dostojanstvenoj starosti, a još teže je u nju kročiti ako vam je cijeli radni vijek prošao u borbi za golo preživljavanje. Sve više ljudi postavlja isto pitanje, tiho ili naglas: šta me čeka kad jednom prestanem raditi, a godinama sam primao samo minimalac?
Zamislimo čovjeka koji je dvije decenije ustajao u cik zore, radio pošteno, bio prijavljen i uredno uplaćivao doprinose – ali na najnižu zakonsku osnovicu. Na papiru je možda sve djelovalo uredno, ali realnost je daleko sumornija. Takva osoba, nakon dvadeset godina truda, može očekivati penziju koja jedva prelazi deset hiljada dinara. Neko bi rekao: „Bolje išta nego ništa“, ali realnost tog „išta“ je gorka – s tim novcem ne možete platiti ni sve račune, a kamoli kupiti lijekove, grijati se zimi ili obezbijediti sebi tri pristojna obroka dnevno.
Dok mediji bruje o procentima rasta penzija i reformama koje “donose bolju budućnost”, na terenu vlada druga priča. Prosječna penzija u Srbiji, čak i nakon povećanja, još ne dostiže iznos koji bi mogao pokriti osnovne mjesečne troškove. A gdje su oni čiji je radni staž isprekidan, neregularan, ili kraći od standardnog? Njima ostaje tek oko 14.000 dinara mjesečno – suma s kojom život više nalikuje preživljavanju.
Ipak, postoji jedna pravna rupa svjetlosti u svemu tome – makar za mali broj ljudi. Osobe koje su u prošlosti bile zatvarane i progonjene zbog političkih razloga, danas imaju pravo na određene beneficije zahvaljujući Zakonu o rehabilitaciji. Ako ih je sud zvanično rehabilitovao, njihov boravak u zatvoru može se računati kao dupli radni staž. To znači da se godine koje su proveli iza rešetaka ne brišu iz životne računice, već se, paradoksalno, pretvaraju u nešto što može pomoći u borbi za dostojniju starost.
Štaviše, ako su nakon zatvora godinama bili izopćeni i nisu mogli da se zaposle zbog političke etikete, zakon dozvoljava da im se i taj period doda kao maksimalno dvije dodatne godine penzijskog staža. Međutim, važno je napomenuti da ovi „dodaci“ ne povećavaju direktno osnovicu penzije. Umjesto toga, država im isplaćuje posebnu novčanu naknadu – više kao simboličnu ispriku nego kao konkretan iznos koji mijenja život.
U konačnici, jasno je da sistem nagrađuje trajanje, ali ne uvijek i trud. Oni koji su radili cijeli život za minimalac, iako nisu kršili zakon, često su na kraju lošije prošli od onih koji su život proveli u borbi protiv njega – makar im sada sistem simbolično kaže „izvini“. Tako se, u apsurdima tranzicije, pravična starost često pretvori u bitku za elementarno dostojanstvo.
Ako neko želi da ostvari pravo na posebnu novčanu naknadu kao žrtva političkog progona iz prošlosti, mora ispuniti nekoliko precizno propisanih uslova. Prvi korak je da ima najmanje osam godina ukupnog radnog staža. Drugi, ništa manje važan, jeste da posjeduje pravosnažnu sudsku presudu o rehabilitaciji – službeni dokaz da je država priznala grešku počinjenu nad njim.
Visina ove naknade ne određuje se nasumično. Temelji se na prosječnoj neto zaradi u zemlji, iz koje su izuzeti porezi i doprinosi. Tokom 2024. godine, taj iznos je iznosio nešto više od 43.000 dinara. Novac se isplaćuje mjesečno, tačno svakog 15. u mjesecu, ali pokriva prethodni period. Ako korisnik preminuće prije nego što je iznos uplaćen, ta sredstva ulaze u ostavinsku masu i mogu pripasti njegovim nasljednicima.
Put do te naknade nije nimalo jednostavan. Potrebno je prikupiti čitav niz dokumenata: pravosnažnu odluku o rehabilitaciji, dokaze o vremenu provedenom u zatvoru, i – naravno – broj aktivnog računa na koji će država eventualno slati novac. Nakon što se podnese zahtjev, odgovorne institucije kreću u provjeru – pažljivo se ispituje tačnost svega što je dostavljeno, a tek nakon toga dolazi konačna odluka o pravu na naknadu i njenoj visini.
Za mnoge koji su decenijama nosili žig političke osude, ova naknada nije samo materijalna satisfakcija. Ona je, u mnogo većem smislu, simbolična ispravka nepravde, priznanje da su nekad bili žrtve sistema koji ih je nepravedno gurnuo na marginu. Međutim, koliko god to priznanje bilo važno, iznos koji dobiju često nije dovoljan da im omogući život bez brige. Većina njih i dalje živi na ivici siromaštva – prepušteni pomoći djece, rodbine ili milosti lokalne zajednice.
Dodatni teret u cijeloj ovoj priči nosi birokratija. Pravila postoje, ali sama realizacija prava traži strpljenje, znanje i sposobnost snalaženja u lavirintu administracije. Starijim ljudima – koji su često bez podrške i neupućeni u komplikovane procedure – to predstavlja ogromnu prepreku. I tako, iako im zakon nudi određenu vrstu pravde, do nje se teško dolazi. Kao da je i dalje ostalo nešto od one stare nepravde – samo u novom ruhu.
U vremenu kada troškovi svakodnevnog života neumoljivo rastu, a visina penzija ostaje gotovo nepomična, pitanje kako omogućiti starijim osobama mirnu i dostojanstvenu starost postaje ključno za zdravlje cijelog društva. Nije dovoljno samo govoriti o reformama – vrijeme je da se djeluje suštinski i da se sistemi zaštite prilagode stvarnim potrebama ljudi, a ne birokratskim formulama.
Zakoni koji bi trebali štititi najranjivije često ostaju samo slova na papiru za one koji nisu pravno potkovani ili koji se teško snalaze u gomili formulara i komplikovanih procedura. Umjesto da prava budu privilegija za uporne, obrazovane i informisane, morala bi postati svakodnevna sigurnost za sve, posebno za one koji su decenijama gradili temelje ovog društva.
U suštini, poštovanje prema starijoj populaciji ne može se mjeriti govorima, prigodnim čestitkama ili simboličnim „povećanjima“ od par stotina dinara. Pravo na sigurnu starost mora biti nešto što se ne dovodi u pitanje – nešto što se ogleda u punom frižideru, toplom domu, pristupu lijekovima i osjećaju da nisu zaboravljeni.
Ako želimo društvo koje gleda naprijed, moramo naučiti kako da ne okrećemo leđa onima koji su iza sebe već ostavili decenije rada i žrtve. Samo kroz konkretne promjene i stvarnu brigu, a ne kroz deklarativno poštovanje, možemo izgraditi zemlju u kojoj starenje nije kazna, već prirodan tok života – bez straha, bez oskudice, s dostojanstvom.
ODLAZAK U PENZIJU – VELIKA ŽIVOTNA PREKRETNICA I TIHI POTRES DUŠE
Odlazak u penziju nije samo administrativni korak, akt završenog radnog odnosa ili trenutak kada počinjemo primati mjesečnu naknadu iz državnog fonda. To je duboka životna prekretnica. To je kraj jedne epohe – epohe ranog ustajanja, trčanja na posao, planova vezanih za platu, nadređene i kolege, kolektivne kafe, radnih zadataka, poslovnih uspona i padova. To je trenutak kada čovjek počinje preispitivati svoj identitet, svoje navike, svoje planove i, vrlo često, smisao svega što je radio decenijama.
“Ko sam ja kada više nisam ono što sam bio?”
Nije rijetkost da osoba koja godinama nosi titulu – profesor, majstor, vozač, doktor, službenik, pravnik, ekonomista – odjednom, s posljednjim radnim danom, osjeti gubitak identiteta. Jer, rad nije bio samo izvor prihoda – on je bio i sidro ličnosti. Mnogi penzioneri nakon odlaska iz firme prvi put ostanu sami sa sobom. Bez dnevnog rasporeda, bez kolega, bez svrhe u obliku posla, bez poziva i obaveza koje su ih oblikovale godinama.
I tada, nakon što se euforija slobode slegne, nastaje tišina. Neki je dočekaju s radošću. Drugima postane teža od svakodnevnog rada. Odlazak u penziju pokreće pitanje koje mnogi potiskuju čitav radni vijek: “Šta sad?”
Finansijski šok i realnost penzionerskog budžeta
Većina ljudi u penziju ne odlazi s ušteđevinom. Živjeli su „od prvog do prvog“, plaćali kredite, školovali djecu, pomagali roditeljima, a često nisu imali prostora za odlaganje novca „za starost“. Kad se plata zamijeni penzijom, šok je velik. Penzije u mnogim zemljama – uključujući Balkan – nisu ni blizu dovoljne da osiguraju život bez stresa.
Često se dešava da ljudi koji su 30 ili 40 godina vrijedno radili primaju iznos koji ne pokriva ni osnovne troškove: režije, lijekove, hranu i komunalije. U starijim godinama, kad su potrebe organizma veće, kad su lijekovi svakodnevica, a snaga manja – novca je manje nego ikada. I tada počinje borba sa samim sobom: da li moliti djecu za pomoć? Da li odustati od svojih navika, putovanja, ili čak terapije? Ili jednostavno – naučiti kako preživjeti sa što manje?
Psihološki i emotivni aspekt penzije
Osim finansijskog izazova, odlazak u penziju nosi sa sobom ogroman psihološki teret. Radno okruženje, iako često izvor stresa, također je i prostor socijalne interakcije. Ljudi kroz posao komuniciraju, osjećaju se korisno, potrebni su. Kada toga više nema, mnogi se povlače. Depresija kod penzionera nije mit, već statistički dokazana stvarnost.
Smanjenje socijalnih kontakata, osjećaj da “više nisi važan”, da te “društvo zaboravlja”, može imati razorne posljedice po mentalno zdravlje. Osobe koje su bile lideri, uzori, stubovi porodice – sada se osjećaju kao teret. Umjesto slobode, osjećaju prazninu. Umjesto mira, dobiju nemir u duši.
Nova rutina – neprijatelj ili saveznik?
Uspjeh penzionerskog života zavisi najviše od toga kako se ta nova svakodnevica oblikuje. Ljudi koji razviju novu rutinu – šetnje, vrtlarenje, volontiranje, pomaganje unucima, rad na hobijima – daleko lakše prebrode tranziciju iz radnog u penzionerski život. Ali to ne dolazi samo od sebe. Potrebna je volja da se ustane, pokrene, da se dani ne potroše samo gledajući televiziju i brojajući dane.
Hobiji koji su godinama čekali – crtanje, fotografija, čitanje, stolarija, planinarenje – sada imaju šansu da zažive. Ljudi koji uspiju u penziji pronaći novu strast, često kažu da im je to najljepši period života. Ali za to treba hrabrosti i odlučnosti da se ne padne u zamku pasivnosti.
Uloga porodice – ključna, ali ne i dovoljna
Iako su djeca i unuci često prva linija oslonca, istina je da penzioner ne može svoju sreću i svrhu graditi isključivo na tuđim životima. Djeca imaju svoje obaveze, unuci brzo rastu, i dolazi trenutak kada penzioner shvati – mora i sam sebi biti društvo, podrška i motivacija.
Zato je važno da se porodica ne posmatra kao zamjena za društveni život, već kao dio cjeline. Sam penzioner mora tražiti nova poznanstva, druženja, razmjene iskustava – bilo kroz udruženja, klubove penzionera, kurseve, putovanja za starije. Jer život ne prestaje kada radni vijek stane – on samo mijenja tempo.
Zdravlje – najveće bogatstvo koje traži stalnu pažnju
U penzionerskim godinama zdravlje postaje centralna tačka svakog dana. Mnogi godinama ignorišu signale tijela, a onda, kada se ritam života uspori, bolesti koje su dugo tinjale dolaze do izražaja. Hronične bolesti, bolovi, manjak energije – sve to postaje dio svakodnevice.
Zato je ključna nova rutina: redovne kontrole, fizička aktivnost prilagođena godinama, pravilna ishrana, mentalna higijena. Iako penzioneri često imaju više vremena, paradoks je da ga rijetko troše na svoje zdravlje – jer se povuku u kuću, čekaju lijekove, ili se “pomire sa sudbinom”. A ne bi trebalo. Svaki dan bez bola je vrijedan borbe.
Penzija nije kraj – ona može biti novi početak
Mnogi ljudi u penziji napišu svoju prvu knjigu, naslikaju prvi pejzaž, odu na prvo putovanje, završe kurs jezika ili nauče da sviraju instrument. Penzija ne mora značiti kraj korisnosti. Dapače, to može biti zlatno doba – ako ga čovjek tako oblikuje.
Ne postoji univerzalni recept za srećnu penziju. Neko se u njoj pronađe odmah, neko godinama luta. Ali jedno je sigurno – ona nije samo ekonomski status, već mentalni i emocionalni izazov. Društvo mora stvoriti uslove da penzioneri ne budu izolovani, nego aktivno uključeni. A penzioneri moraju imati hrabrosti da ne čekaju pomoć – već da stvaraju nova poglavlja života.
