U današnjoj priči imamo jednu fiktivnu temu, tačnije sci fi temu. Radi se o tome da je marsovac sa ženom došao svojim letećim tanjirom na Zemlju. No, na Zemlji ga nije dočekala ljubaznost i on se zbog toga razočarao. Evo kako je izgledao razgovor sa njegovom ženom nakon neprijatne scene.
–Pa sigurno bi i ti bio uobražen da ga možeš prebaciti preko ramena.
Mars. Sama riječ zvuči kao nešto tvrdo, suho, staro i tajanstveno. Kao ime nekog ratnika iz zaboravljenog epa ili crvene planine koja pamti više nego što smije reći. Mars je četvrta planeta od Sunca, ali po simbolici, mitologiji i ljudskoj opsesiji – prva. Nema druge nebeske tačke koja je toliko često bila ogledalo naših strahova, nada, naučnih ambicija i snova o bijegu iz vlastite kože.
Naziv je dobio po rimskom bogu rata, i nije slučajno. Njegova crvena boja, vidljiva čak i golim okom sa Zemlje, podsjeća na krv, na zarđalo željezo, na borbu i surovost. Ta boja potiče od ogromnih količina željeznog oksida u tlu – Mars je doslovno planeta rđe. Kao da je cijeli svijet ostavljen da korodira milijardama godina, izložen kosmičkoj tišini bez atmosfere koja bi ga štitila.
Ali Mars nije uvijek bio ovakav. To je ono što ga čini istinski fascinantnim. Ispod njegove današnje hladne, pustinjske površine krije se priča o planeti koja je nekada, vrlo vjerovatno, imala rijeke, jezera, pa čak i okeane. Naučnici su na njegovoj površini pronašli suha riječna korita, delte, slojeve stijena koji se mogu formirati samo u prisustvu vode. To nisu nagađanja – to su geološki tragovi prošlosti. Mars je bio svijet u kojem je voda tekla. A gdje je voda, tu je barem mogućnost života.
Danas je Mars hladan. Prosječna temperatura je oko minus 60 stepeni Celzijusa, ali noću, naročito blizu polova, može pasti i ispod minus 120. Atmosfera mu je izuzetno tanka – oko 100 puta rjeđa od Zemljine – i sastoji se uglavnom od ugljen-dioksida. To znači da nema stabilne zaštite od Sunčevog zračenja, nema gustih oblaka, nema kiše kakvu poznajemo. Voda, ako se i pojavi u tečnom stanju, vrlo brzo ispari ili se zaledi.
Ipak, Mars ima vodu. Ne na površini u vidu rijeka, ali u obliku leda, naročito na polovima i ispod tla. Postoje ogromne ledene kape koje se sezonski šire i skupljaju, baš kao i na Zemlji. To je još jedan razlog zašto Mars stalno zaokuplja pažnju naučnika – jer tamo postoji resurs bez kojeg ljudsko prisustvo nije moguće.
Geografija Marsa je ekstremna. Na njemu se nalazi najveći vulkan u Sunčevom sistemu – Olympus Mons. Toliko je ogroman da bi, kada bi se nalazio na Zemlji, prekrio dobar dio Evrope. Visok je oko 22 kilometra, skoro tri puta viši od Mount Everesta. Mars također ima i najveći kanjon u Sunčevom sistemu – Valles Marineris – dugačak više od 4.000 kilometara. To nije običan kanjon, to je rana na površini planete, duboka i tamna, kao da je sam Mars bio raspolovljen.
Za razliku od Zemlje, Mars nema snažno magnetno polje. Smatra se da ga je nekada imao, ali da je s vremenom nestalo. Upravo taj gubitak magnetnog štita vjerovatno je ključni razlog zašto je planeta izgubila većinu svoje atmosfere i vode. Sunčev vjetar je, bez zaštite, doslovno otpuhao gasove u svemir. Mars je polako umirao – ne eksplozijom, ne kataklizmom, nego tihim, sporim iscrpljivanjem.
Uprkos tome, Mars nikada nije prestao biti predmet ljudske mašte. U 19. i početkom 20. stoljeća ljudi su vjerovali da na Marsu postoje kanali koje su izgradila inteligentna bića kako bi preusmjerila vodu. Pisci su stvarali čitave civilizacije, ratove između Marsovaca i ljudi, futurističke gradove pod kupolama. Mars je bio savršena pozornica za projekciju naših strahova od Drugog i Nepoznatog.
Danas znamo da nema malih zelenih bića, ali znamo i nešto možda još uzbudljivije – da je Mars realan kandidat za budući dom čovječanstva. Roboti su već tamo. Roversi voze njegovom površinom, buše tlo, analiziraju stijene, traže organske molekule. Svaka fotografija s Marsa djeluje sablasno poznato – kao pustinja na Zemlji u kojoj nema ni ptice, ni trave, ni zvuka vjetra kakav poznajemo.
Ideja kolonizacije Marsa više nije naučna fantastika. Govori se o bazama, o staklenicima, o ljudima koji će se roditi na drugoj planeti. Mars bi mogao postati prvi svijet izvan Zemlje na kojem će čovjek ostaviti trajni trag. Ne zastavu, ne sondu, nego život. Djecu koja nikada neće hodati po plavoj planeti, nego će pod crvenim nebom učiti šta znači biti čovjek.
Ali Mars nas istovremeno i upozorava. On je primjer planete koja je izgubila ono što ju je činilo živom. Njegova sudbina je lekcija zapisana u kamenu i prašini: bez zaštite, bez ravnoteže, čak i svijet s vodom može postati mrtav. Mars je ogledalo moguće budućnosti, ali i podsjetnik na prošlost.
Na kraju, Mars nije samo planeta. On je ideja. Simbol naše vječne potrebe da gledamo dalje od horizonta, da tražimo novo tlo pod nogama, čak i kada jedva stojimo čvrsto na ovom. Mars je hladan, pust i nemilosrdan, ali upravo zato nas privlači. Jer tamo, na tom crvenom svijetu, čovjek vidi sebe – mali, tvrdoglavi organizam koji ne prestaje da sanja, čak ni u svemirskoj pustinji.
