Danas donosimo jednu jako neobičnu priču. Dogodio se sudar a u sudaru je učestvovao Renault Clio, jedno obično vozilo i Ferrari, skupocjeno vozilo kojeg je vozila atraktivna plavuša. Čovjek nije mogao da se suzdrži da je ne pita odakle njoj tako skup auto.
–Apsolutno netačno. Vi ste 40 godina radili u tom vašem uspješnom državnom preduzeću i to se zove pušenje.
Priča o kompaniji Ferrari nije samo priča o automobilima. To je saga o opsesiji, inatu, ratu, gubitku, pobjedi i strasti koja se nikada nije gasila. Ferrari nije nastao kao poslovni plan, već kao posljedica jednog čovjeka koji nije znao živjeti bez brzine i zvuka motora. Taj čovjek bio je Enzo Ferrari.
Enzo Ferrari rođen je 1898. godine u Modeni, u vrijeme kada automobil još uvijek nije bio simbol prestiža, već tehnička radoznalost. Njegovo djetinjstvo obilježili su miris metala i buka radionica, jer je njegov otac imao malu mehaničarsku radionicu. Već tada, Enzo je znao da ga ne zanimaju obični poslovi niti miran život. Prvi svjetski rat mu je odnio oca i brata, ostavljajući ga bez oslonca, ali s još jačom unutrašnjom tvrdoglavošću. Nakon rata, pokušao je pronaći posao u automobilskoj industriji i doživio niz odbijanja, što je kasnije često znao isticati kao gorivo koje ga je natjeralo da ide dalje.
Njegovi prvi ozbiljni koraci u svijetu automobila vezani su za trke. Enzo je bio vozač, ali nikada vrhunski šampion. Ipak, imao je ono što mnogi bolji vozači nisu – instinkt, viziju i sposobnost da prepozna talent. Dok je vozio za Alfa Romeo, brzo je shvatio da je njegova prava snaga u organizaciji, strategiji i okupljanju ljudi. Upravo tu počinje rađanje onoga što će kasnije postati Ferrari. Godine 1929. osniva Scuderia Ferrari, ali ne kao proizvođača automobila, već kao trkački tim koji priprema i vodi Alfa Romeo automobile na trkama.
Scuderia Ferrari ubrzo postaje simbol ozbiljnosti i profesionalizma u motorsportu. Enzo je bio neumoljiv šef – hladan, proračunat, često surov, ali nevjerovatno odan ideji pobjede. Za njega, trke nisu bile sport nego rat. Vozači su bili ratnici, a automobili oružje. U tom periodu rađa se čuvena oznaka sa propetim konjem – Cavallino Rampante – simbol koji će kasnije postati jedan od najprepoznatljivijih znakova na svijetu. Taj konj nije bio marketinški trik, već znak časti, sjećanje i ponos.
Drugi svjetski rat prekida sve. Fabrike su bombardovane, Italija razorena, a Enzo se povlači u Maranello. Tu, gotovo iz pepela, nastaje nova ideja. Alfa Romeo i Enzo se razilaze, a on odlučuje da napravi nešto što dotad nikada nije – automobil koji će nositi njegovo ime. Godine 1947. nastaje Ferrari 125 S, prvi automobil koji nosi oznaku Ferrari. Bio je to mali, crveni automobil sa V12 motorom, nastao više iz prkosa nego iz sigurnosti. Enzo nije znao hoće li preživjeti, ali je znao da ne želi umrijeti pokušavajući biti nešto drugo.
Upravo tada počinje filozofija Ferrarija koja traje i danas. Automobili se nisu pravili da bi se prodavali u masama, već da bi finansirali trke. Enzo je otvoreno govorio da prodaje cestovne automobile samo zato da bi mogao graditi trkačke. Taj odnos prema poslu učinio je Ferrari drugačijim od svih drugih proizvođača. Dok su drugi razmišljali o tržištu, Ferrari je razmišljao o pobjedi. Svaki cestovni model nosio je DNK trkačke staze, čak i kada je bio namijenjen bogatim kupcima.
Formula 1 postaje glavno bojište. Ferrari je jedini tim koji je prisutan u Formuli 1 od samog početka, bez prekida. Tokom decenija, Ferrari je doživio i trijumfe i tragedije. Vozači su ginuli, titule su se osvajale, gubile, ponovo osvajale. Enzo Ferrari je često bio optuživan da je bezosjećajan, ali istina je bila složenija – on je nosio svaki gubitak duboko u sebi, samo nikada to nije pokazivao. Njegov privatni život bio je obilježen tragedijama, uključujući smrt sina Dina, što je dodatno uticalo na njegov karakter i radnu opsesiju.
Kako su godine prolazile, Ferrari je rastao, ali nikada nije postao obična kompanija. U Maranellu se automobili nisu proizvodili kao u klasičnim fabrikama. Sve je imalo dozu rituala, tajnovitosti i gotovo religiozne posvećenosti detaljima. Crvena boja – Rosso Corsa – nije bila izbor dizajna, već tradicija. Zvuk motora nije bio nusprodukt, već cilj. Ferrari nikada nije želio biti najudobniji ili najpraktičniji automobil. Želio je biti onaj koji se osjeća, koji izaziva strahopoštovanje i emociju.
Nakon Enzove smrti 1988. godine, mnogi su vjerovali da će Ferrari izgubiti dušu. Desilo se suprotno. Kompanija je ušla u novo doba, ali je zadržala staru filozofiju. Ulazak Fiata kao većinskog vlasnika dao je finansijsku stabilnost, ali Enzova pravila ostala su nepisani zakon. Ferrari nikada nije jurio količinu. Radije će reći „ne“ kupcu nego proizvesti previše automobila. Upravo ta kontrolisana rijetkost učinila je Ferrari simbolom nečega nedostižnog.
Ferrari danas nije samo proizvođač sportskih automobila. On je mit. Znak na haubi koji ne znači samo brzinu, već istoriju, patnju, pobjedu i ponos. Ferrari je dokaz da se iz tvrdoglavosti može roditi legenda, da opsesija može postati identitet, i da strast, ako je dovoljno jaka, može preživjeti ratove, krize i vrijeme. U svijetu u kojem se sve može kopirati, Ferrari ostaje jedinstven – jer nije nastao iz potrebe tržišta, već iz potrebe jednog čovjeka da pobijedi, bez obzira na cijenu.
