Političari poznati po tome što imaju velike vještine u govoru, njihov posao je čista priča i jako dobro se snalaze u svakoj aktivnosti gdje se zahtjeva govor. Da bi imali takve vještine moraju vježbati svoj govor. Na ovu temu je jedan političar pričao sa novinarom.
–To? Pa to bih mogao sad istog trenutka.
Političari rijetko kada izlaze pred javnost potpuno spontano. Iza svakog njihovog govora – bilo da je to obraćanje u parlamentu, pred medijima, na stranačkom skupu ili tokom predizborne kampanje – stoji čitav proces pripreme koji je mnogo ozbiljniji nego što se na prvi pogled čini. Dobro pripremljen govor za političara je oružje, štit, sredstvo ubjeđivanja i alat za stvaranje imidža. Zato se ništa ne prepušta slučaju: svaka rečenica ima svrhu, svaka pauza svoje značenje, svaki izraz lica unaprijed je razrađen.
Priprema govora obično počinje analizom publike. Savjetnici političara prvo određuju kome se obraćaju: da li je to masa od nekoliko hiljada ljudi na trgu, skup stručne javnosti, mladi, penzioneri, radnici, ili gledatelji nacionalne televizije? Jer je ton govora potpuno različit ako se obraća ljudima koji traže sigurnost, u odnosu na one koji traže promjenu. Političar zatim dobija detaljnu analizu raspoloženja javnosti – šta ljude trenutno boli, čega su umorni, čemu se nadaju i šta žele čuti. Tu se ne radi o nagađanju: koriste se ankete, fokus grupe, presijeci komentara na društvenim mrežama i analiza dominantnih lokalnih tema.
Sljedeći korak je odabir poruke – onoga što se u političkim krugovima naziva „ključna linija“. Ne može jedan govor sadržavati deset različitih ideja, jer se tada ne pamti ništa. Zato govornička ekipa definiše 2–3 centralne poruke koje će cijeli govor graditi i ponavljati. Te poruke su kratke, lako pamtljive i često ritmične, kako bi ostale u uhu. Često zvuče slično sloganima, jer političari znaju: ono što se ponovi tri puta, počinje da zvuči kao istina.
Tek kada su poruka i ton govora utvrđeni, počinje pisanje. Govori se pišu u timovima – rijetko koji političar sam sastavlja svoje rečenice, iako kasnije preuzima zaslugu. U timu se često nalazi govorni pisac (speechwriter), komunikacijski strateg, pravnik koji pazi da u govoru nema nepreciznosti ili pravnih gafova, te politički savjetnik koji kontroliše ideološki okvir. Oni sastavljaju nacrt, koji se zatim polira, prepravlja i prilagođava mnogo puta.
Posebna pažnja posvećuje se emocionalnoj dinamici. Svaki dobar politički govor ima uvod koji privlači pažnju, „toplu zonu“ gdje se političar čini pristupačnim, centralnu tačku gdje se prenosi glavna poruka, te završnicu koja stvara snažan dojam – bilo motivacioni, patriotski, ili poziv na akciju. U tim trenucima biraju se riječi koje izazivaju emociju: sigurnost, prkos, ponos, zajedništvo, nepravda ili nada. Cilj je da slušalac ne ostane neutralan.
Repeticija i uvježbavanje
Kada je govor finaliziran, političar ga uči napamet, ili koristi govorni podmetač (teleprompter). U nekim slučajevima se govor vježba pred ogledalom ili sa članovima tima koji daju sugestije o intonaciji, brzini govora i emocionalnom izrazu. Ponekad se cijeli nastup simulira u praznoj sali kako bi govornik vježbao kontakt s publikom.
U trenucima kada se očekuje teža debata ili suočavanje s protivnicima, priprema uključuje i tzv. “war room” simulacije – gdje članovi tima glume novinare, oponente i publiku kako bi političar vježbao odgovore, improvizaciju i kontrolu emocija.
Manipulacija i skriveni signali
U određenim slučajevima, govori se kreiraju ne samo da bi informisali, već i da bi manipulisali. U njih se ubacuju “dog whistle” poruke – izrazi koji imaju dublje značenje samo za određene slojeve birača. Također se koriste riječi koje izazivaju automatsku emocionalnu reakciju (npr. “djeca”, “budućnost”, “pravda”, “nasilje”, “sloboda”).
Zanimljivo je da se ponekad u govorima namjerno koristi i lažna skromnost ili nenamjerna greška kako bi se političar učinio pristupačnijim i ljudskijim. Ovo je posebno prisutno u digitalnoj eri, gdje se takvi “momentumi” brzo šire putem društvenih mreža.
Zatim slijede tehničke pripreme: modulacija glasa, ritam, tempo, naglasci, pa čak i pauze. Političari, posebno oni iskusniji, vježbaju kako da govore sporije kada žele naglasiti ozbiljnost, ili brže kada žele stvoriti energiju. Uče gdje da naprave kratku pauzu kako bi publika „probavila“ rečenicu. Govori se često izvježbaju desetine puta, uz snimanje i analizu video-materijala – gotovo kao da se priprema predstava.
Nakon govora, ništa nije gotovo. Savjetnici analiziraju reakcije: koliko se govor dijelio na društvenim mrežama, koje rečenice su postale viralne, šta se dopalo publici, a šta nije. Ako je govor bio dio kampanje, on se prilagođava i mijenja za sljedeći nastup. Vrlo često političari ponavljaju iste poruke na deset različitih načina, ali uvijek vode računa o trenutnoj atmosferi – jer ljudi pamte osjećaj koji govor ostavi, više nego njegove konkretne riječi.
U suštini, priprema političkog govora je kombinacija psihologije, medijske strategije, dramaturgije i retorike. Političar je izvršilac, lice koje prenosi te ideje, ali iza kulisa rade čitavi timovi koji osluškuju puls naroda i oblikuju riječi koje će imati najveći efekat. Zbog toga dobar govor može promijeniti tok kampanje, probuditi nadu u ljudima, ali i stvoriti potpuno pogrešan utisak ako nije promišljeno pripremljen. Upravo ta moć riječi čini politički govor jednim od najpreciznije planiranih segmenata političkog života.
