Na repertoaru nam je jedna jako zanimljiva priča a tiče se jedne žene i njene posjete pekari. Pekare su mjesta gdje se proizvode brzi gotovi proizvodi od tijesta, koji nisu baš zdravi ali ih mnogo volimo. A jedna od najukusnijih stvari na svijetu su vruće kifle, a tek burek, pite, lisnata tijesta..
–Ne smiju mi biti oči otvorene jer ću ugledati burek…
Pekare su oduvijek bile srce svakog grada, mirisno utočište u kojem se topli hljeb, svježe pecivo i zlatne kifle stapaju s jutarnjom maglom i dnevnom užurbanošću. Bez obzira na veličinu mjesta – bilo da se radi o velikom gradu ili malom selu – gotovo svaka ulica ima svoju pekaru, a u svakoj od njih kifla ima posebno mjesto. Ona nije samo zalogaj, nego i sjećanje, ritual, simbol jednostavnosti i domaće topline.
Istorijat pekara – od ognjišta do modernih peći
Pekarstvo seže duboko u istoriju čovječanstva. Još su drevni Egipćani, prije više od 6.000 godina, otkrili proces fermentacije tijesta pomoću divljih kvasaca, pa su time postavili temelje za ono što danas nazivamo hljebom i pecivom. Rimljani su razvili prave gradske pekare, a u srednjem vijeku pekar je bio poštovan zanat, često okupljen u cehovima s posebnim pravilima.
U to vrijeme, kifle u današnjem smislu još nisu postojale, ali njihova preteča – jednostavno tijesto savijeno u polukrug – potekla je iz Beča krajem 17. vijeka. Legenda kaže da je kifla (njem. kipferl) nastala nakon oslobođenja Beča od Osmanlija 1683. godine. Bečki pekar, oduševljen pobjedom, ispekao je pecivo u obliku polumjeseca – simbola s osmanske zastave – kako bi narod doslovno “pojeo mjesec”. I tako je rođena kifla, koja će ubrzo postati najomiljenije pecivo u Evropi.
Pekare kroz vijekove – razvoj i promjena
Kroz 19. i 20. vijek, pekarstvo je doživjelo pravu revoluciju. Tradicionalne peći na drva zamijenjene su modernim električnim pećima, a tehnologija dizanja tijesta postala je preciznija i brža. Pojavom industrijskih mlinova, brašno je postalo dostupno svima, a pekare su se pretvorile u simbole svježine i svakodnevnog luksuza.
U Jugoslaviji, pa i današnjoj Bosni i Hercegovini, pekare su bile i ostale mjesta susreta. Ljudi su svraćali rano ujutro po hljeb, burek, somun ili tople kifle. Pekari su postali lokalni heroji – ustajali bi u tri ili četiri ujutro kako bi spremili svježe proizvode prije nego što se grad probudi.
Magija kifle – jednostavnost koja osvaja
Kifla je, u svojoj suštini, čudo jednostavnosti. Brašno, voda, kvasac, malo ulja, soli i mlijeka – i od tih nekoliko sastojaka nastaje nešto što osvaja svijet. Mekana iznutra, zlatno-hrskava spolja, kifla je simbol djetinjstva, školskih užina i toplih jutara.
Postoji bezbroj vrsta kifli:
-
klasična bijela kifla, lagana i mekana, idealna za doručak uz mlijeko;
-
mlečna kifla, s punijim, bogatijim tijestom;
-
posna kifla, bez mlijeka i jaja, često s biljnim uljem;
-
lisnata kifla, napravljena od tijesta s više slojeva, maslaca ili margarina;
-
punjena kifla, s različitim nadjevima – sirom, šunkom, čokoladom, džemom ili orasima.
Iako se razlikuju po obliku i recepturi, svaka kifla ima ono nešto što stvara osjećaj doma. U mnogim porodicama miris kifli u rerni znači da se sprema doručak za cijelu kuću.
Kifla u savremenom pekarstvu
Danas su pekare postale kombinacija tradicije i tehnologije. Moderne pekare koriste automatizovane mješalice, fermentacione komore i peći koje precizno kontrolišu temperaturu i vlagu. Međutim, ono što kupci najviše cijene jeste autentičnost.
Mnoge pekare zato čuvaju “ručni potpis” svojih majstora – tijesto se i dalje mijesi ručno, a kifle se oblikuju s pažnjom i ljubavlju. Takve kifle imaju dušu.
Nove pekare često nude i integralne kifle, kifle bez glutena, proteinske verzije, pa čak i kifle s chia sjemenkama, lanom ili kvinojom, odgovarajući savremenim trendovima zdrave ishrane. No, klasična kifla ostaje kraljica – bez nje nema prave pekare.
Kifla kao društveni simbol
Zanimljivo je da kifla nije samo hrana. Ona ima i simbolično značenje.
U nekim krajevima bivše Jugoslavije, izraz “kifla” koristi se kao sinonim za nešto što je jednostavno, svakodnevno, ali neophodno. Ljudi često kažu: “Bez kifle nema doručka.”
U Beogradu i Sarajevu, na primjer, kifla je i sastavni dio čuvenog doručka “kifla i jogurt” – kombinacije koja spaja generacije. Taj skromni obrok simbolizuje toplinu djetinjstva, školskih dana, kasnih noćnih izlazaka i ranih jutarnjih odlazaka na posao.
Umijeće prave kifle
Dobar pekar zna da kifla nije samo recept. To je osjećaj.
Tijesto se ne smije previše mijesiti, jer onda postaje tvrdo. Mora “odmoriti” kako bi kvasac učinio svoje. Zatim slijedi ručno valjanje – pokreti moraju biti nježni, precizni i ravnomjerni. Kifla se pažljivo savije, postavi na pleh, premaže jajetom za sjaj i peče dok ne poprimi onu savršenu zlatnu boju.
Kad se izvadi iz peći, cijela pekara miriše – to je miris djetinjstva, sigurnosti i života. Mnogi ljudi kažu da im ništa ne popravlja raspoloženje kao topla kifla s maslacem i džemom.
Kifle kroz godišnja doba
Zimi, kifle se jedu uz toplo mlijeko, čaj ili supu. Ljeti, često su dio laganih sendviča, punjenih sirom, šunkom ili povrćem. Tokom praznika, domaćice prave dekorativne kiflice sa sjemenkama, posute susamom ili makom, dok se za rođendane često prave mini-kifle s raznim punjenjima.
Na selima, kifle su i danas nezaobilazne u pripremi za slave, svadbe i porodične proslave – jer ništa ne miriše tako domaće kao svježe pečeno tijesto.
Pekare i savremeni način života
U današnje vrijeme, pekare su postale mnogo više od mjesta gdje se kupuje hljeb. One su dnevni ritual. Ljudi svraćaju po kafu, kroasan ili kiflu prije posla. Djeca dolaze poslije škole, studenti između predavanja, radnici tokom pauze. Pekara je postala socijalna stanica – toplo, poznato mjesto gdje se svi osjećaju dobrodošlo.
Neke savremene pekare su pretvorene u male bistroe, s prostorom za sjedenje, gdje se uz kiflu može popiti i svježe cijeđeni sok, espresso ili jogurt. No, suština je ista – toplina, miris i jednostavnost.
U svijetu koji se stalno mijenja, gdje se sve digitalizuje i ubrzava, kifla ostaje ono staro, poznato utočište. Ona ne traži pažnju, ne hvali se luksuzom, ali pruža ono što svima treba – osjećaj doma, mira i sitog zadovoljstva.
Svaka pekara, od male porodične radnje do velikih lanaca, zna da bez kifle nema pravog pekarstva. Jer dok se na svijetu bude peklo tijesto i mirisalo na svježe pecivo, biće i kifli – tih malih, zlatnih čuvara tradicije i topline koja povezuje generacije.
