Danas vam donosimo jednu zanimljivu priču o vožnji u autobusu. Neki vole a neki i baš ne ali je skoro pa pravilo da imate vozača ili konduktera ili nekog putnika koji sjedi naprijed i priča šale. Prenosimo vam jednu zanimljivu situaciju.
–Meni o tome baš ništa nije poznato — ja sam bio pozadi i naplaćivao karte.
Autobusi su danas neizostavan dio svakodnevnog života, ali njihova pojava i razvoj imaju zanimljivu i višeslojnu historiju koja se proteže kroz više od dva stoljeća. Da bismo razumjeli početke njihove upotrebe, moramo se vratiti u vrijeme kada su ljudi tek počinjali razmišljati o organiziranom javnom prevozu, mnogo prije nego što je motor s unutrašnjim sagorijevanjem uopšte bio izumljen.
Prvi koraci – konjski autobusi (omnibus)
Prvi oblik onoga što danas zovemo autobus zapravo je bio kočija na točkovima, koju su vukli konji, a koja je mogla prevoziti više putnika odjednom. Ovi “konjski autobusi” pojavili su se početkom 19. stoljeća. U Francuskoj, u gradu Nantu, 1826. godine, Stanislas Baudry, bivši vojni časnik, pokrenuo je prvu organiziranu liniju prevoza putnika. Koristio je velika vozila s klupama, koje su vukla dva ili više konja, i koja su prevozila ljude po unaprijed određenoj ruti i uz fiksne cijene.
Ubrzo se taj model proširio i na druge evropske gradove. U Londonu, oko 1829. godine, George Shillibeer uveo je konjske omnibuse koji su vozili između Paddingtona i Banka u centralnom dijelu grada. Ove kočije su imale kapacitet od desetak do petnaestak putnika, bile su natkrivene, a ulaz se nalazio straga. Putnici su sjedili jedni nasuprot drugih, a cijene su bile pristupačne, što je učinilo prevoz dostupnim široj populaciji, a ne samo bogatima.
Industrijska revolucija i novi pogoni
Razvoj industrijske revolucije u drugoj polovini 19. stoljeća otvorio je put za nove tehnologije. Paralelno s razvojem željeznica, javio se interes za mehanički pogon vozila koja bi mogla zamijeniti konje. U početku su to bili parni autobusi. Još 1830-ih, Richard Trevithick i Walter Hancock u Velikoj Britaniji eksperimentirali su s parnim vozilima koja su mogla prevoziti više ljudi.
Iako su parni autobusi bili revolucionarni, imali su ozbiljnih mana – bili su spori, glomazni, zahtijevali su veliku količinu uglja i vode, te su bili skloni kvarovima. Osim toga, vlade su uvele visoke poreze na parna vozila kako bi zaštitile interese željeznica i vlasnika konjskih omnibus linija. Zbog toga su parni autobusi gotovo nestali iz upotrebe do kraja 19. stoljeća.
Pojava motora s unutrašnjim sagorijevanjem
Pravi početak modernih autobusa dogodio se krajem 19. stoljeća, kada su Karl Benz, Gottlieb Daimler i drugi pioniri automobilizma razvili motor s unutrašnjim sagorijevanjem. Godine 1895., u Njemačkoj, proizvođač Benz & Cie. izradio je prvo vozilo koje se može nazvati motorni autobus. Ovaj prvi autobus mogao je prevoziti osam putnika, imao je benzinski motor snage 5 KS i vozio je na ruti od Siegena do Netphena (oko 15 kilometara).
U Francuskoj i Velikoj Britaniji ubrzo su se pojavili slični modeli, a 1905. London je uveo svoje prve motorizirane autobuse, poznate kao B-type. Oni su zamijenili mnoge konjske omnibuse i brzo stekli popularnost jer su bili brži, pouzdaniji i mogli su prevoziti veći broj ljudi.
Prvi gradski i međugradski autobusi
Početkom 20. stoljeća autobusi su se počeli dijeliti na gradske i međugradske. Gradski autobusi imali su veći broj stajališta i bili su prilagođeni kraćim vožnjama, dok su međugradski bili udobniji, često zatvoreni, i imali su prtljažnike za prtljag.
Prvi međugradski autobusi počeli su raditi u Francuskoj i Njemačkoj, povezujući gradove koji nisu imali željezničke stanice. U Sjedinjenim Američkim Državama, kompanije poput Greyhounda (osnovana 1914.) započele su svoju priču upravo kao mali prijevoznici između gradova, koristeći tadašnje kamione prilagođene za prevoz putnika.
Utjecaj ratova na razvoj autobusa
Prvi svjetski rat (1914–1918) ubrzao je razvoj autobusa, jer su mnoga civilna vozila mobilizirana za vojne potrebe – prevoz vojnika, ranjenika i opreme. Nakon rata, višak vojnih autobusa često se preuređivao za civilni prevoz.
Drugi svjetski rat imao je sličan efekt. Tehnološki napredak, posebno u dizel motorima, omogućio je da autobusi postanu pouzdaniji i ekonomičniji. Rat je također potaknuo proizvodnju većih modela s većim kapacitetom, a mnogi gradovi su nakon rata masovno uvodili autobuse u javni prijevoz kako bi obnovili transportnu infrastrukturu.
Zlatno doba autobusa – 1950-e i 1960-e
U poslijeratnom periodu autobusi su doživjeli svoje “zlatno doba”. U mnogim gradovima tramvaji su postepeno uklonjeni i zamijenjeni autobusima jer su bili fleksibilniji – nisu trebali tračnice, mogli su mijenjati rute i obavljati prevoz i na periferiji.
U ovom periodu razvili su se i prvi autobusi na dva sprata (double-decker) u Velikoj Britaniji, koji su postali simbol Londona. U Sjedinjenim Državama međugradski autobusi poput Greyhound Scenicruisera nudili su luksuzna sjedala, klimatizaciju i toalete, što je putovanje činilo udobnim i atraktivnim.
Dolazak zglobnih i dvospratnih autobusa
Kako je broj putnika rastao, pojavila se potreba za većim vozilima. Zglobni autobusi, sa svojim karakterističnim “harmonika” spojem na sredini, pojavili su se 1950-ih u Zapadnoj Njemačkoj i brzo se proširili po Evropi. Oni su mogli prevoziti 150 i više putnika, a opet su bili dovoljno pokretni za gradske ulice.
Dvospratni autobusi, iako su najpoznatiji u Britaniji, korišteni su i u drugim dijelovima svijeta, posebno u Aziji (Hong Kong, Singapur), gdje je gustoća stanovništva velika i gdje je potrebno prevoziti veliki broj putnika po uskim ulicama.
Tehnološke inovacije od 1970-ih do danas
Od 1970-ih nadalje autobusi su se počeli modernizirati – dobili su automatske mjenjače, bolju suspenziju, grijanje i klimatizaciju. Početkom 21. stoljeća, ekološki aspekt postaje ključan, pa su gradovi počeli uvoditi autobuse na prirodni plin (CNG), hibridne modele i sve češće električne autobuse.
Danas autobusi nisu samo prevozno sredstvo – oni su visokotehnološki sistemi s GPS praćenjem, elektronskim kartama, niskopodnim ulazima za osobe sa smanjenom pokretljivošću i čak Wi-Fi mrežom.
Kako je izgledalo nekada – atmosfera putovanja
Ako se vratimo u rane dane autobusa, slika je bila sasvim drugačija od današnje. Konjski omnibus kretao se polako, po blatnjavim i neravnim ulicama, a zvuk kopita i škripa drvenih točkova bili su svakodnevica. Putnici su sjedili licem jedni prema drugima, često u teškim kaputima i šeširima, a vozač je sjedio vani, izložen vremenskim prilikama.
Kod prvih motoriziranih autobusa miris benzina i ulja bio je sveprisutan, a vožnja je bila bučna i često neudobna zbog grubih ovjesa i neravnih puteva. Međutim, za tadašnje ljude to je bio simbol modernosti i napretka – mogli su putovati brže i dalje nego ikad prije, bez potrebe za presjedanjem na vozove ili unajmljivanjem privatnih kočija.
