Današnja tema je o jednom klasičnom stereotipu. Sekretarica i direktor su na službenom putu i odmah svi pomislimo na isto. Evo kako su se stvari odigrale između njih i zašto ova priča ima humorističnu crtu.
–Važi, nema problema – reče direktor, baci se na krevet, zavali se, pusti jedan ogroman vjetar i zahrka.
STEREOTIP DIREKTORA I SEKRETARICE NA SLUŽBENOM PUTU: MIT, REALNOST I ZAMKE PERCEPCIJE
Kroz decenije, stereotip direktora i sekretarice na službenom putu ukorijenio se duboko u kolektivnu svijest, postavši gotovo arhetipski motiv u filmovima, šalama, tračevima, pa čak i književnosti. Taj stereotip, najčešće protkan seksualnim aluzijama i elementima zabranjene avanture, predstavlja direktora kao karizmatičnog, imućnog i utjecajnog muškarca, a sekretaricu kao mladu, atraktivnu i podložnu figuru koja balansira između profesionalnih zadataka i (prema toj slici) koketiranja sa moralnim granicama.
Ali odakle uopšte dolazi ova slika? Kako je došlo do toga da kombinacija “direktor + sekretarica + službeni put” automatski budi sumnje u neprofesionalne motive? I još važnije – koliko je u tome stvarne istine, a koliko prenaglašene fikcije?
KORIJENI STEREOTIPA: HOLIVUD, PATRIJARHAT I OFIS-KULTURA
Slika moćnog muškarca u odijelu i mlade žene s fasciklom u ruci ima dugu istoriju. Još sredinom 20. vijeka, uz eksploziju birokratskog aparata, pozicija sekretarice postala je “žensko” zanimanje, dok su rukovodeće pozicije ostajale u rukama muškaraca. Ta dinamika stvorila je poligon za fantazije, ali i za stvarne zloupotrebe moći.
Holivudski filmovi i TV serije samo su dodatno učvrstili ovu dinamiku. Filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih nerijetko su prikazivali direktore kao pomalo narcisoidne šarmera, koji tajno pozivaju svoje sekretarice da ih prate na “važnim sastancima” u udaljenim gradovima – gdje se “sastanak” često završi u hotelu, uz vino, svijeće i spuštene roletne.
Kroz takve prikaze izgrađena je mentalna formula: službeni put + dvoje zaposlenih različitog pola + hotelska soba = nevolja. I iako su ovi narativi često prenapuhani i bazirani na stereotipima, percepcija je ostala.
STVARNI SVIJET: GRIJEH ILI PROFESIONALNOST?
U realnosti, službeni put za većinu zaposlenih znači naporan raspored, raniji let, hotel u blizini kongresnog centra, prezentacije, iscrpne sastanke i obavezne poslovne večere s klijentima. U tom kontekstu, sekretarica nije neko ko nosi kafu i zapisuje bilješke, već često osoba od povjerenja, neko ko poznaje proceduru, rukuje dokumentima, upravlja rokovima i podsjeća na ključne detalje.
Ipak, bez obzira na profesionalnost, pogledi drugih često su obojeni sumnjom. Kada direktor i sekretarica sjede zajedno na večeri u hotelskom restoranu, mnogi će šapatom primijetiti: “Aha, vidi se ko će večeras kasniti u sobu.” Nije ni važno ako je večera sa klijentima zakazana za 21:00, niti što sutradan ustaju u 6:30 za let – oči gledaju, a mašta radi.
NEPRAVDA KOJU TRPE ŽENE
Žene na poziciji sekretarice (ili asistenta, kako se to danas sve češće zove) često nose ogroman teret ovakvih stereotipa. U kolektivima se na njih zna gledati kroz prizmu sumnji: “Zašto baš ona putuje s direktorom?”, “Znaš da je i prošli put išla, jel’ da?”
Takva atmosfera zna biti gušeća. Žene koje su savjesne, obrazovane i odgovorne, često moraju dvostruko više dokazivati svoju stručnost samo zato što su mladolike, prijatnog izgleda ili – jednostavno – jer su žena na putu sa muškarcem. To stvara frustraciju i nepravdu, ali i narušava povjerenje u profesionalne odnose.
A ŠTA JE SA MUŠKARCIMA?
Iako se često govori o ženama kao žrtvama stereotipa, ni direktori nisu pošteđeni. Svaka poslovna odluka, svako prisustvo kolegice na službenom putu, svaka zajednička večera – može biti pogrešno protumačena. Nerijetko se dešava da i kolege i nadređeni gledaju sumnjičavo: “Da nije možda nešto više među njima?”
To stvara prostor gdje muškarac mora paziti svaki gest – kako ne bi bio optužen za neprikladno ponašanje, čak i kad ne postoji nikakva loša namjera. Čak i najbezazleniji čin – poput zajedničkog slijetanja avionom i uzimanja istog taksija – zna postati materijal za tračeve.
KAD STEREOTIP POSTANE SAMOISPUNJAVAJUĆE PROROČANSTVO
Ironično, upravo stalno sumnjičenje i tračevi mogu podstaknuti ono što pokušavaju osuditi. U nekim situacijama, kada se dvoje ljudi izloženi konstantnim nagađanjima i pritiscima nađu u izolovanom ambijentu (hotel, drugi grad, tuđa zemlja), dolazi do emocionalnog zbližavanja. Odsutnost porodice, osjećaj zajedništva, stres koji dijele, pa čak i dosada – sve to može da djeluje kao katalizator.
Naravno, to nije pravilo. Ali nije ni mit. Povremeno se desi da službeni put preraste u nešto više, i da se između direktora i sekretarice zaista dogodi romansa. Međutim, čak i tada, to je privatna stvar dvoje odraslih ljudi – sve dok ne ugrožava etiku rada i integritet firme.
MODERNO VRIJEME, ISTA PERCEPCIJA
U današnjem vremenu, gdje se firme sve više trude da uspostave jasne politike profesionalnog ponašanja, ovaj stereotip još uvijek opstaje. Promijenile su se titule – “sekretarica” je često “asistent menadžmenta” ili “koordinator za operacije”, a “direktor” je možda “menadžer odjela” – ali su suštinski obrasci i dalje slični.
Stereotipi su tvrdoglavi. Ne nestaju lako, čak ni kad se promijene generacije. U mnogim kolektivima i dalje važi ono nepisano pravilo: ako direktor ide na put s muškarcem – to je normalno. Ako ide sa ženom – počinju priče.
KAKO RAZBITI OVAJ STEREOTIP?
Prvi korak je u edukaciji – razbijanju ideje da svaka saradnja suprotnog pola mora da ima erotski podtekst. Potrebno je graditi kulturu međusobnog povjerenja i profesionalnosti.
Drugi korak je transparentnost – firme mogu jasno definisati protokole službenih putovanja, uključujući izvještaje, ciljeve, pa čak i kodeks ponašanja.
Treći korak je empatija – razumjeti da nije svaka sekretarica ljubavnica, niti je svaki direktor predator. Ljudi su mnogo kompleksniji od klišea koji im društvo nameće.
MIT KOJI ODRAŽAVA NAŠE STRAHOVE
Na kraju, stereotip o direktoru i sekretarici na službenom putu više govori o nama nego o njima. On odražava našu potrebu da pojednostavimo kompleksne odnose, da tražimo senzaciju, da tračemo kako bismo ublažili sopstvene dosadne dane.
Istina je da će uvijek postojati oni koji zloupotrebljavaju službene pozicije. Istina je i da će ponekad između dvoje ljudi nastati privlačnost. Ali to se dešava i među kolegama u istom uredu, na timbildinzima, pa čak i u liftu.
Stoga, možda je vrijeme da se prestanemo baviti stereotipima i počnemo se baviti realnim ljudima, realnim odnosima i realnim radnim etikom. Jer ne, nije svaka sekretarica “lovina”, niti je svaki službeni put “tajni bijeg”. Ponekad je to samo let u 6 ujutro, PowerPoint prezentacija i večera s klijentima – bez ičega “sočnog” za prepričavanje.
Ali ako vam je to dosadno, uvijek imate Hollywood. Tamo direktor i sekretarica još uvijek dijele sobu. U stvarnosti – možda dijele Excel fajl.
