Donosimo vam jednu neobičnu situaciju gdje su glavni akteri bili konobar i gost u jednom kafiću. Konobari većinom u krcatim kafićima imaju pune ruke posla i uvijek je moguće greška da se desi. Stoga čak i ako se desila greška u računanju ili pri vraćanu kusura, imajte malo razumijevanja i empatije prema ovim ljudima koji rade težak posao i trude se da vam ugode.
Zamisli da ulaziš u neki beogradski kafić. Prostorija puna ljudi, žamor, miris kafe u zraku. Za susjednim stolom, jedan mladić, moderno obučen i samopouzdan, doziva konobara: “Ej, ti – šta si ti studirao, matematiku?” U tom trenutku ne pita on stvarno za školu. To je igra moći, rečenica upakovana u osmijeh, ali izrečena tonom koji jasno stavlja do znanja ko je “gore”, a ko “dolje”. Konobar mu mirno odgovara da je završio Mašinski fakultet. I dok se za stolom razvija neko novo ćaskanje, u zraku ostaje da lebdi jedno pitanje: da li je “ti” bilo samo pitanje bliskosti – ili znak potcjenjivanja?
U jeziku, svaki izgovoreni „ti“ ili „vi“ nosi svoju težinu. Nije to samo stvar gramatike. To je ogledalo društva. Taj mali izbor zamjenice često otkriva naše mišljenje o drugima, naše pretpostavke o tome ko vrijedi više, ko manje, ko zaslužuje poštovanje, a ko ne.
U stvarnosti, upotreba „ti“ u odnosu prema određenim profesijama često ne izražava prisnost, već odsustvo poštovanja. Konobari, pekari, šalterski radnici, električari – svi oni se svakodnevno susreću s tim suptilnim jezičkim podsjećanjem da su, makar u tuđim očima, “niže” na nekoj zamišljenoj društvenoj ljestvici. Iako mnogi od njih imaju visoko obrazovanje, govornik koji bira „ti“ umjesto „vi“ često nesvjesno (ili vrlo svjesno) šalje poruku: “Tvoja profesija ne zaslužuje moj respekt.”
Ironično, ta ista osoba će se u istom danu obratiti poštaru sa “Dobar dan, izvolite, VI”, ili vozaču taksija sa “Možete li VI da me odvezete do…”, ne shvatajući da govori ljudima iz iste ekonomske sfere. Ova razlika u ophođenju nema mnogo veze s platom, školom ili stvarnim znanjem. Više je riječ o našim unutrašnjim mapama vrijednosti – onome što smo naučili da cijenimo, ili preziremo.
Dakle, naše „ti“ i „vi“ nisu puki jezički alati. Oni su često refleksi statusnih podjela, kulturnih šablona i društvenih predrasuda. I dok mnogi ne pridaju tome značaj, jezik uvijek zna više nego što mi mislimo. On šapuće istine koje možda ni sami sebi ne želimo priznati. I zato, prije nego što se nekome obratimo s “ti”, vrijedi zastati i zapitati se – ne da li je gramatika ispravna, nego: da li je ljudskost na svom mjestu?
Zamislimo svakodnevnu scenu: jedan čovjek u banci kaže čuvaru „pomjeri se, TI“, a pet minuta kasnije, u apoteci, istom intonacijom obrati se farmaceutu sa „VI, imate li možda ovaj lijek?“ Oba su radna mjesta ozbiljna, zahtjevna i korisna društvu. Ipak, u jeziku – tom nevidljivom alatu rangiranja – očito nisu jednako vrednovani. Zašto?
Odgovor nije ni lak ni jednoznačan. Riječ je o nepisanim pravilima u komunikaciji koja su, koliko god ih mi olako koristili, zapravo duboko emocionalno i kulturološki nabijena. Oslovljavanje s „ti“ ili „vi“ nije samo stil. To je poruka. To je signal koji, često nesvjesno, govori: „Ovo je tvoj društveni rang.“ Ne određuje ga diploma, već percepcija – nekad navika, nekad predrasuda, a često i statusna procjena na osnovu izgleda, zanimanja ili mjesta gdje osoba stoji.
Ako malo dublje zagrebemo, vidjećemo da je korištenje „ti“ prema, recimo, trgovcima, medicinskim sestrama ili radnicima na šalterima, zapravo jezičko sredstvo koje služi za distancu i (nenamjerno) umanjenje njihove društvene važnosti. U praksi to izgleda ovako: ljudi koji dolaze po pomoć, recept, potvrdu ili objašnjenje – iako su tada u položaju zavisnosti – i dalje ne koriste „vi“, kao da je priznanje tuđeg dostojanstva luksuz koji sebi ne žele priuštiti.
Sociolingvisti bi rekli da je ovo više od govorne prakse. Ovdje je riječ o obrascima koji su generacijama usađivani i teško se mijenjaju. Kad se jednom profesoru iz Kragujevca postavilo pitanje zašto neke ljude automatski oslovljava sa „ti“, a druge sa „vi“, ostao je zatečen. Nije znao da objasni, ali je priznao da je tako oduvijek. To „oduvijek“ često znači „nikada nisam preispitao“. I tu počinje problem.
Pogledajmo profesije: poštar i taksista često dobijaju „vi“, dok će čistačica, portir ili blagajnica češće dobiti „ti“. Nije stvar u obrazovanju – jer razlike u diplomama nisu značajne – već u društvenoj projekciji njihove važnosti. Ne po zaslugama, već po ulogama koje su im dodijeljene.
U pozadini svega krije se tiha, uporna podjela društva koja se ne vidi golim okom, ali se čuje u svakom obraćanju. „Ti“ zna biti prijateljsko, ali u kontekstu ovih odnosa često je hladno, ravnodušno i hirurški precizno u svojoj funkciji – da podvuče liniju između „nas“ i „njih“.
Možda je vrijeme da se zapitamo: da li zaista znamo s kim razgovaramo? Da li ta medicinska sestra koju zovemo „ti“ nije zaslužila više? Možda je ona ta koja će nas jednom spasiti, možda je čuvar u banci profesor fizike koji traži dodatni posao, možda je trgovkinja majka troje djece s diplomom iz prava.
U konačnici, stvar je jednostavna: nijedna zamjenica ne bi smjela biti mač kojim se presuđuje nečija vrijednost. Jezik je naš svakodnevni izbor – i baš zato je moćan. Umjesto da reflektuje hijerarhije, neka pokaže poštovanje. Svaki put kad biramo kako se obraćamo nekome, biramo i kakvo društvo gradimo.
U vrelim ljetnim danima, dok se asfalt topi pod nogama i zrak podrhtava od vrućine, ljudi u svojim domovima traže spas u hlađenju – često bez razmišljanja o posljedicama. Ali kao što i riječi koje izgovaramo imaju težinu, tako i temperatura u sobi nosi svoju odgovornost.
U tekstu koji se bavi širim pojmom poštovanja – kako u jeziku, tako i prema tijelu – istaknuto je da klima uređaji, iako neizostavni saveznici tokom ljeta, mogu postati neprijatelji ako se ne koriste pažljivo. Ljekari i stručnjaci za javno zdravlje upozoravaju: rashlađivanje ne znači šokiranje organizma. Idealno bi bilo da temperatura u zatvorenom prostoru ne padne ispod 24 stepena, i da razlika između vanjskog i unutrašnjeg okruženja ne prelazi 5 do 7 stepeni.
Jer nije stvar samo u ugodnosti – nagla temperaturna razlika može izazvati niz problema, posebno kod ljudi koji već imaju osjetljivo zdravlje. Srčani bolesnici, stariji, hronični pacijenti – svi su oni posebno ranjivi kad organizam doživi temperaturni šok. Jedan nepromišljen korak – i umjesto osvježenja, može nastupiti aritmija, vrtoglavica, ili čak ozbiljni kardiovaskularni problemi.
Nije rijetkost ni da neko, iscrpljen vrućinom, sjedne direktno ispod klima uređaja, još uvijek u znojavoj odjeći. Ta navika može zvučati bezazleno, ali vodi ravno ka bolovima u leđima, upalama nerava, pa i ozbiljnim išijasima. Tijelo, izloženo ledenom mlazu dok je u pregrijanom stanju, reaguje grčem – što često dovodi do neprijatnosti koje traju danima.
A onda dolazimo do još jednog često zanemarenog detalja – filteri. Klima uređaj koji dugo nije očišćen nije samo manje efikasan – on je tihi rasadnik nečistoće. Prašina, bakterije, plijesan i alergeni se talože i potom šire kroz prostor svaki put kad uređaj radi. To ne znači samo kijanje i suzenje očiju. Za osobe s astmom, bronhitisom ili oslabljenim imunitetom, to može značiti ozbiljno pogoršanje stanja.
Zanimljivo je kako se sve ovo, zapravo, naslanja na mnogo širu temu – onu istu koja se tiče i jezika. Jer, bilo da govorimo o poštovanju prema ljudima s kojima razgovaramo ili o pažnji koju posvećujemo zdravlju – suština je ista. U osnovi svega stoji odgovornost. Odgovornost da biramo riječi koje ne povređuju. Odgovornost da vodimo računa o svom tijelu – i tijelima onih koji s nama dijele prostor. Poštovanje nije luksuz. To je osnova svakodnevnog života.
Društvo koje teži zdravim odnosima mora jednako cijeniti i pravilan ton u govoru i pravilnu temperaturu u prostoriji. Jer i jedno i drugo može zagrijati – ili ohladiti – do srži.
U SJENI STOLOVA I OSMIJEHA: SVE ŠTO NE VIDIMO KADA NAM KONOBAR PRIĐE
Konobari. Ljudi koje viđamo svakodnevno, u prolazu, kroz narudžbe, kafu i brz pogled. Oni koji nas pitaju „Šta želite?“ i na čiji osmijeh često ne uzvratimo. Njihove ruke nose tacne, ali i mnogo više – težinu dana, umor noći, i bezbroj priča koje nikada nećemo čuti. U svijesti mnogih, to je posao koji ne traži puno. „Samo poslužuješ goste“, reći će neko. Ali istina je daleko složenija, dublja, i, ako malo zastanemo – veoma ljudska.
ŽIVOT IZMEĐU STOLICA
Konobari su uvijek tu. Na kiši i suncu, ujutru i u gluho doba noći. Dok se grad budi, oni već pripremaju šolje, sortiraju šećer, brišu stolove i pripremaju prostor za ljude koji će doći – gladni, žedni, umorni, zaljubljeni, nervozni, radosni. Svako ulazi sa svojim teretom, a konobar je taj koji prvi vidi raspoloženje gosta. Nije to samo „uzeti porudžbinu“ – to je čitanje izraza lica, boje glasa, tijela. To je brza procjena – da li da ćutim ili pričam, da li je danas gost raspoložen za šalu ili za mir.
Konobar je tihi psiholog. Nema diplomu, ali ima osjećaj. Uči iz dana u dan, bez pauze, bez predaha. Uči kako da ostane staložen kad ga vrijeđaju. Uči kako da nađe snagu da se nasmiješi kad mu srce puca jer je kod kuće nešto pošlo po zlu. Uči kako da služi s poštovanjem iako ga nerijetko tretiraju s visine.
IZA OSMIJEHA
Mnogi zaboravljaju da konobari nisu ukrasi kafane, restorana ili bara. To su ljudi. Ljudi sa imenom, snovima, brigama i bolovima. Neki od njih studiraju i konobarišu da bi platili školarinu. Neki prehranjuju porodicu. Neki su visoko obrazovani, ali u zemlji gdje diploma ne garantuje posao, prihvatili su ono što im je dostupno. Neki su umjetnici, muzičari, glumci u pauzi između pozorišta i festivala. Neki jednostavno vole taj posao – vole komunikaciju, vole energiju ljudi, vole ritam koji samo kafana može dati.
Ali čak i oni koji vole – umore se. Umore se od ljudi koji ne kažu ni „hvala“, od onih koji prave nered i ne osjete grižu savjesti. Od gostiju koji viču, piju previše, dodiruju ih bez pristanka. Umore se od stajanja deset, dvanaest, petnaest sati na nogama. Od vrućine, hladnoće, dima, buke. I ne samo fizički – već emocionalno, mentalno, pa i duhovno.
PLATA KOJA SE NE VIDI
Konobari su među najpotplaćenijim radnicima u mnogim zemljama. Njihova osnovna plata često je toliko niska da bez bakšiša posao nema smisla. I tada ulazimo u drugu stranu priče – bakšiš. Neki ga daju iz srca. Neki ga daju jer je „red“. Neki nikada. A neki ga daju s visine, kao milostinju, ne kao znak poštovanja. I to konobar osjeti. Sve osjeti. Ton, pogled, pokret ruke. U tom kratkom kontaktu – on vidi mnogo više nego što se čini.
Postoje i oni gosti koji misle da, kad su platili kafu, kupili su i konobara. Pa im naređuju, omalovažavaju, ponašaju se kao prema nevidljivim bićima. Ali konobari pamte. Pamte ko je ostavio osmijeh, a ko gorak ukus. Ko je pitao „kako si danas“ i ko je gledao kroz njih kao kroz staklo.
NOĆNA STRANA POSLA
Posebna vrsta konobara su oni koji rade noću – u barovima, klubovima, kafanama. Oni koji dočekuju zoru s praznim očima i umornim leđima. Njihova svakodnevica uključuje pijane goste, galamu, nesuglasice, pa čak i fizičku prijetnju. A opet, oni su ti koji drže red. Koji znaju kad treba prići, a kad se povući. Oni koji iz mase lica znaju prepoznati ko je potencijalna opasnost i ko samo želi još jednu čašu za hrabrost.
Konobari noću vide ono što drugi ne vide. Slomljena srca, pokušaje flerta, sramne izljeve agresije, pa čak i suze koje cure iza napuštenih stolova. Oni su nijemi svjedoci stotina priča, a da nijednu nisu tražili.
ODNOS KOJI GOVORI O NAMA
Način na koji se ophodimo prema konobaru više govori o nama nego o njemu. On ne dolazi da nam služi zato što je niži. On dolazi jer je to njegov posao, i to zaslužuje poštovanje kao i svaki drugi posao. Kada kažete „hvala“, ne pokazujete slabost, već veličinu. Kada pitate za ime konobara, priznali ste da je čovjek. Kada ostavite korektan bakšiš, rekli ste: „Cijenim tvoj trud.“
A ako ste ikada pomislili da je konobar tu samo da vam donese piće – sjetite se da možda tog dana radi dvanaestu smjenu zaredom. Da možda nije jeo. Da možda njegova djeca spavaju dok on još čisti pepeo ispod stola. Da možda, u nekoj tišoj paralelnoj stvarnosti, upravo on piše roman, ili komponuje pjesmu. Samo što vi to ne znate. Jer ste vidjeli samo tacnu – a ne čovjeka.
NA KRAJU DANA
Konobari nisu manje vrijedni. Oni su radnici koji nas hrane, služe i često spašavaju dan svojim osmijehom. Iza svake porudžbine stoji trud, ritam, balans, multitasking i kontrola emocija. Njihovo poštovanje nije nešto što im poklanjamo – već nešto što im dugujemo.
Zato, kad sljedeći put uđete u kafić, stanete pred šank ili sjednete za sto – pogledajte konobara. Pogledajte ga stvarno. Jer možda je baš on heroj koji nikada nije nosio plašt, ali svakog dana spašava osmijehe stotinama ljudi – iako njegov često ostane neprimijećen.
