Za danas vam donosimo jednu jako zanimljivu temu. Muž i žena razgovaraju a muž je pokušao emotivno da testira ženu. Evo šta je dobio kao odgovor i kako je to ona njemu sročila.
– Pa znaš me, srce… Suze mi krenu radi svake gluposti.
Razvod je jedan od najtežih emotivnih lomova koje čovjek može doživjeti, bez obzira na to da li je onaj koji ostavlja ili onaj koji je ostavljen. Iako se često čini da onaj ko odlazi ima lakšu ulogu, istina je daleko složenija. Razvod razara temelje svakodnevnog života, ruši snove, razdvaja uspomene i gradi zidove gdje su nekad bile ruke isprepletene u povjerenju. U tom razaranju nastaju dvije paralelne boli – bol žene koja odlučuje da ode i bol muškarca koji ostaje sam, često zbunjen, u tišini u kojoj su nekad odjekivali smijeh, pitanja i odgovori.
BOL ONA KOJA ODLAZI – ŽENA KOJA JE ODLUČILA DA SE RAZVEDE
Na prvi pogled, žena koja pokreće razvod izgleda kao da ima kontrolu. Mnogi će reći: “Pa ona je odlučila, ona je jaka.” Ali istina je da ta odluka obično dolazi nakon dugih mjeseci, pa i godina tišine, unutrašnje borbe i slomljenih nada koje više nije mogla sastaviti. Žena često pokušava da spasi brak više puta prije nego što konačno odluči da ga prekine. Ona razgovara, opominje, plače, preklinje, povlači se, pa opet pokušava. I kada ništa ne uspije, tada – umorna, iscrpljena, emocionalno osakaćena – odlazi.
Ali to nije pobjeda. To nije lakoća. To je bol od koje se ne vrišti, nego se u njoj tiho vene. Žena koja odlazi ostavlja za sobom ne samo čovjeka s kojim je živjela, nego i sve ono što je vjerovala da će biti: buduće godišnjice, starenje zajedno, djeca kako rastu pod istim krovom, rituale subotnjih jutara, miris kafe u dvoje. Odlazi iz zajedničkih snova. Odlazi iz doma kojeg je možda sama uređivala, iz kreveta u kojem je nekad spavala mirno znajući da neko diše pored nje.
Ona ne plače javno – ali svaku noć kada se vrata zatvore, a prijatelji odu, ona sjedi sama i pita se da li je mogla još nešto učiniti. Muči je krivica, muči je pomisao na to da je možda povrijedila nekoga ko je volio na svoj tihi, ali sebičan način. A ako tu postoji dijete – bol se udvostručuje. Jer tada ne pati samo žena – tada pati i majka. Odlazak tada nije samo bijeg od muža, već i stalna dilema – da li sam slomila sliku porodice svom djetetu?
Žena koja odlazi nosi nevidivi krst na leđima. Ona na površini izgleda kao da se oslobodila, ali u dubini – krvavi su joj dlanovi jer je taj čvor rezala sama, znajući da će zauvijek imati ožiljak.
BOL ONOGA KOJI JE OSTAVLJEN – MUŠKARCA KOJI JE OSTAO IZA ZATVORENIH VRATA
Muškarac koji je ostavljen često ne shvati odmah šta se dogodilo. Njegova bol je kao udarac u stomak nakon kojeg ostaneš bez daha, a srce ti lupa tako da ga čuješ u ušima. On se osjeća odbačeno, golo, ranjeno u srž svog identiteta. Odjednom više nema rutinu, nema njene prisutnosti, nema poruka preko dana, nema zagrljaja pred spavanje. Umjesto toga – tišina. Ogromna, prazna tišina koja se širi kroz stan i razdire zidove.
Muškarac koji ostane sam često ne zna kako da se nosi s tom tišinom. Nije naučen da priča o emocijama. Nije naučen da plače pred prijateljima. On se zatvori, pije, šuti, radi više nego što treba, vozi do kasno noću bez cilja, odlazi u teretanu do iznemoglosti, samo da ne bi ostao sam sa sobom. Jer u toj samoći počinju da naviru slike – kako se smijala, kako je hodala bosa po stanu, kako je mirisala kad legne pored njega.
Osjećaj izdaje ga izjeda, čak i ako nije bilo prevare. Izdaja dolazi iz činjenice da je ona odlučila da ode bez njega. Da je neko prelomio nešto bez njegovog odobrenja. Njegovo samopouzdanje pada, on se pita: „Jesam li bio dovoljno dobar? Gdje sam pogriješio? Je l’ me ikad voljela?“ Počinje da sumnja u sve – i u nju, i u sebe.
Ako ima dijete, bol se penje na novu razinu. Svaki put kad uzme dijete za vikend i mora ga vratiti, osjeća se kao gost u vlastitom očinstvu. I kad dijete kaže „Tata, mama i ja smo jučer…“, osjeti se kao da je zamijenjen. Kao da više nije dio slike, već samo fusnota.
Njegovi prijatelji ga bodre, govore mu da će naći novu. A on ne želi novu. On hoće onu staru – onu koja je znala njegove mane i svejedno ga voljela, ili je barem tako mislio. I zato je njegova bol sirova, muška i često – tiha. Jer ne zna kome bi je rekao. Jer društvo ga ne uči da je normalno da muškarac pati.
SUDAR DVIJE BOLI – I NIKO NIJE POBJEDNIK
Razvod nije pobjeda ni za koga. Niti je žena koja odlazi pobjednica, niti je muškarac koji ostaje gubitnik. To su dvije rane koje krvare različitim ritmom, ali jednako duboko. U toj tišini poslije razvoda, kad oboje leže na svojim stranama grada, među novim zidovima, gledajući strop – oboje se pitaju isto: „Gdje je to nestalo? Kako smo od ljubavi došli do ovog?“
Nekad je to postepeni raspad – kao da gledaš kako se zgrada ruši ciglu po ciglu. Nekad je to jedan udarac, lom koji dolazi iznenada. U oba slučaja – bol ostaje. I ta bol ne bira strane. Samo se različito ispoljava.
Žena plače u tišini, u jastuk. Muškarac se zatvara, možda čak djeluje ravnodušno. Ali kad ostane sam – kada nema više ko da ga pita kako je prošao dan – onda dođe istina. Isti mrak, ista rana, isti jad. Dvoje ljudi koji su se nekad voljeli, a sada se više ne prepoznaju.
RAZVOD JE RASKID SA SVOJIM BIVŠIM JA
Na kraju, razvod nije samo raskid odnosa. To je i suočavanje s vlastitom prošlošću, propustima, i verzijom sebe koju više ne želiš, ali je i dalje nosiš kao sjenu. I muškarac i žena prolaze kroz unutrašnju smrt. Onaj koji ostaje mora da se izbori sa samoćom i osjećajem odbačenosti. Onaj koji odlazi mora da nauči da živi sa krivicom i hiljadu „šta ako“.
Ipak, kroz tu bol, ako se preživi iskreno i bez poricanja – rađa se nova snaga. Onaj koji je ostavljen često ustaje snažniji, mudriji, oprezniji, ali s više samopoštovanja. Onaj koji je otišao nauči da ne moraš ostajati tamo gdje umireš, i da hrabrost ponekad izgleda kao bijeg, a zapravo je jedini način da preživiš.
Ali do te tačke ne dolazi se lako. Prvo moraš da padneš. Moraš da prođeš kroz pakao tuge, bijesa, stida i praznine. Jer razvod nije kraj jedne ljubavi – to je kraj jednog svijeta. A obnavljanje novog svijeta počinje tek kada potpuno proživiš bol.
Jer samo oni koji su izgorjeli znaju kako da hodaju kroz pepeo.
