Sahrane su događaji koji su jako teški za sve prisutne. Običaji na sahranama su različiti i variraju od države do države. Danas imamo jednu anegdotu na ovu temu a zatim ćemo se malo osvrnuti o običajima.

–Nisam rođak od pokojnika, zato sam se i rasplakao.

Običaji na sahranama u našim krajevima: Tradicija, tuga i posljednji ispraćaj koji se pamti cijeli život

Smrt je jedna od rijetkih životnih izvjesnosti pred kojom su svi ljudi jednaki, bez obzira na godine, bogatstvo, porijeklo ili društveni položaj. Ipak, način na koji se ljudi opraštaju od svojih najmilijih značajno se razlikuje od naroda do naroda, pa čak i od jednog sela do drugog. Na prostoru Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske razvili su se brojni običaji vezani za sahrane, koji se prenose s generacije na generaciju. Neki od njih imaju duboke vjerske korijene, drugi potiču iz narodnih vjerovanja, a pojedini su opstali jednostavno zato što su postali neodvojiv dio porodične i lokalne tradicije.

U našim krajevima sahrana nikada nije bila samo čin ukopa pokojnika. Ona predstavlja posljednji susret porodice, rodbine, komšija, prijatelja i poznanika s osobom koja je preminula. Čak i ljudi koji se godinama nisu vidjeli često se ponovo okupe upravo takvim povodom. U tim trenucima oživljavaju uspomene, prepričavaju se zajednički događaji i podsjeća na život osobe koja više nije među živima.

Pripreme za posljednji ispraćaj počinju odmah nakon smrti.

U tradicionalnim sredinama vijest o nečijoj smrti nekada se širila od kuće do kuće. Komšije su imale posebnu ulogu u prenošenju informacije, a nije bilo neobično da se za smrt nekog stanovnika sela sazna prije nego što porodica uspije obavijestiti sve rođake. Danas tu ulogu uglavnom preuzimaju telefonski pozivi, poruke i društvene mreže, ali potreba da se vijest podijeli s ljudima koji su poznavali pokojnika ostala je ista.

U mnogim sredinama postoji običaj da se kuća preminulog odmah posjećuje. Rođaci, prijatelji i komšije dolaze kako bi porodici izrazili saučešće, ponudili pomoć i pokazali da u teškim trenucima nije sama. Neki donose hranu, drugi pomažu oko organizacije sahrane, dok pojedini jednostavno sjede s porodicom i razgovaraju. U tradicionalnom shvatanju komšiluka, ostaviti porodicu samu nakon smrti njenog člana smatralo se gotovo nezamislivim.

Posebno je zanimljiv običaj bdijenja uz pokojnika. U pojedinim krajevima porodica i prijatelji ostajali su uz preminulog tokom noći, razgovarali tiho, molili se ili jednostavno provodili vrijeme u njegovoj blizini. Ovaj običaj imao je i snažnu društvenu dimenziju jer se smatralo da pokojnik ne treba biti sam prije posljednjeg ispraćaja. Danas se ovakva praksa razlikuje od mjesta do mjesta i često zavisi od vjerskih običaja i načina organizacije pogrebnih službi.

Razlike između vjerskih i lokalnih običaja

Bosna i Hercegovina posebno je zanimljiva zbog različitih vjerskih tradicija koje su oblikovale način ispraćaja pokojnika. Kod muslimana se ukop obavlja prema islamskim propisima, uz gasuljenje, odnosno obredno pranje tijela, umotavanje u ćefine, klanjanje dženaze i ukop u mezar. Dženaza se najčešće obavlja u prisustvu porodice, prijatelja, komšija i drugih ljudi koji žele odati počast preminulom.

Jedan od upečatljivih običaja jeste i nastojanje da se što veći broj ljudi odazove dženazi. U mnogim sredinama dolazak na dženazu smatra se činom poštovanja prema pokojniku, ali i podrške njegovoj porodici. Nije rijetkost da ljudi dođu iz drugih gradova ili inostranstva kako bi prisustvovali posljednjem ispraćaju nekoga s kim su dijelili životne trenutke.

Kod pravoslavnih vjernika sahrana je praćena crkvenim obredima, molitvama i opijelom, a važnu ulogu imaju sveštenik, porodica i prisutni koji se okupljaju kako bi ispratili pokojnika. U nekim krajevima postoji običaj da se nakon sahrane odlazi na daću, odnosno zajedničko okupljanje uz hranu i piće, gdje se prisutni prisjećaju preminulog.

Kod katolika se posljednji ispraćaj uglavnom odvija uz misu zadušnicu ili pogrebni obred koji predvodi svećenik. U mnogim porodicama važnu ulogu imaju molitva, paljenje svijeća i okupljanje rodbine nakon ukopa. Običaji se razlikuju zavisno od kraja, ali je zajedničko nastojanje da se pokojnik isprati dostojanstveno i uz prisustvo ljudi koji su mu bili bliski.

Zašto se nakon sahrane priprema hrana?

Jedan od najzanimljivijih običaja u našim krajevima jeste okupljanje uz hranu nakon sahrane. Negdje se priprema ručak, negdje se služe kafa, sokovi i jednostavnije posluženje, dok u drugim sredinama postoje posebno ustaljeni običaji vezani za daće i pomene.

Iako se na prvi pogled može učiniti neobičnim da se nakon tako tužnog događaja organizuje zajednički obrok, iza tog običaja krije se važna društvena funkcija. Porodica na taj način okuplja ljude koji su došli iz različitih mjesta, a prisutni imaju priliku da razgovaraju, pruže utjehu i podijele uspomene.

Hrana u ovakvim situacijama nije u prvom planu. Mnogo je važnije zajedništvo i osjećaj da se tuga lakše podnosi kada je ljudi dijele. U nekim porodicama priprema hrane predstavlja i način da se uzvrati pažnja svima koji su došli pomoći i prisustvovati ispraćaju.

Zanimljivo je da se u pojedinim selima još uvijek zna koja porodica priprema određeno jelo ili ko je zadužen za posluženje. Komšije se spontano organizuju, donose namirnice i preuzimaju dio obaveza kako bi porodica imala što manje posla.

Crnina, svijeće i drugi simboli žalosti

Nošenje crnine jedan je od najpoznatijih običaja povezanih sa smrću. U prošlosti je bilo uobičajeno da članovi najuže porodice nose crnu odjeću duže vrijeme, ponekad i mjesecima ili godinama. Posebno su žene nakon smrti supruga ili roditelja često nosile crninu kao vid javnog iskazivanja žalosti.

Danas se ovaj običaj postepeno mijenja. Neki ljudi i dalje nose crnu odjeću tokom određenog perioda, dok drugi smatraju da tugu ne moraju pokazivati odjećom. Ipak, na samoj sahrani crna boja i dalje dominira jer se povezuje s ozbiljnošću, poštovanjem i žalovanjem.

Svijeće također imaju posebno mjesto u pogrebnim običajima. Njihovo paljenje simbolizira sjećanje, molitvu i nadu, a u pojedinim tradicijama svijeća se pali i kod kuće, na grobu ili tokom obilježavanja godišnjica smrti.

Postoje i brojna narodna vjerovanja vezana za predmete u kući pokojnika, zaustavljanje satova, prekrivanje ogledala ili određene postupke tokom žalovanja. Međutim, takva vjerovanja nisu jednako zastupljena u svim krajevima. Neka su nastala iz starih običaja, dok su druga rezultat lokalnih predanja koja su se održala do današnjih dana.

Sahrane u selima i gradovima nisu uvijek iste

U manjim sredinama sahrane često imaju izrazito kolektivni karakter. Gotovo svi poznaju porodicu preminulog, znaju gdje je živio, čime se bavio i kakav je bio njegov životni put. Zbog toga se na posljednjem ispraćaju nerijetko okupi veliki broj ljudi, uključujući i one koji s pokojnikom nisu bili posebno bliski.

U selima je i danas izražena solidarnost među komšijama. Kada neko premine, ljudi se organizuju kako bi pomogli porodici, pripremili kuću za goste, obavili potrebne poslove ili učestvovali u organizaciji ispraćaja. Ponekad se čini da cijelo selo na nekoliko dana promijeni svoj uobičajeni ritam života.

U velikim gradovima situacija je nešto drugačija. Ljudi često žive udaljeni jedni od drugih, porodice su manje, a rodbina se može nalaziti u različitim državama. Zbog toga sahrane ponekad imaju formalniji karakter, a organizacija se više oslanja na pogrebna preduzeća i ustanove. Ipak, i u gradovima postoji snažna potreba za okupljanjem i zajedničkim iskazivanjem poštovanja.

Posebno emotivne mogu biti sahrane ljudi koji su veći dio života proveli radeći u inostranstvu. Njihova smrt često okuplja porodicu koja je godinama bila rasuta po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i drugim zemljama. Dešava se da se članovi porodice nakon mnogo vremena ponovo sretnu upravo na posljednjem ispraćaju.

Godišnjice smrti i posjete grobljima

Običaji ne završavaju samim ukopom. U našim krajevima posebno mjesto zauzimaju godišnjice smrti, zadušnice, pomeni i drugi dani kada se porodica ponovo okuplja kako bi se prisjetila preminulih.

Groblja tada postaju mjesta susreta, a ne samo tišine. Ljudi čiste grobove, uređuju cvijeće, pale svijeće, uče dove ili se mole, zavisno od vjerske tradicije. Posebno pred vjerske praznike, groblja i mezarja često su puna ljudi koji žele posjetiti svoje najmilije.

Zanimljivo je da mnoge porodice imaju vlastiti način obilježavanja godišnjica. Negdje se organizuje zajednički ručak, negdje se okuplja samo najuža rodbina, a u nekim porodicama godišnjica smrti obilježava se u tišini, bez velikih okupljanja.

Vremenom se mijenja i način na koji ljudi doživljavaju ove običaje. Mlađe generacije često ne praktikuju sve ono što su radili njihovi roditelji i djedovi, ali se i dalje trude sačuvati najvažnije dijelove tradicije.

Kada običaji postanu važniji od same tuge

Postoji i jedna manje prijatna strana pogrebnih običaja o kojoj se rijetko govori. U pojedinim sredinama porodice se nakon smrti bliske osobe suočavaju s velikim pritiskom okoline. Od njih se očekuje da pripreme određenu količinu hrane, prime veliki broj gostiju, organizuju okupljanje i ispoštuju svaki lokalni običaj, čak i kada za to nemaju dovoljno novca ili snage.

Ponekad se više pažnje posvećuje tome koliko je ljudi došlo, šta je posluženo i kako je sahrana organizovana nego samoj porodici koja je izgubila voljenu osobu. Takva očekivanja mogu dodatno opteretiti ljude koji se već nalaze u jednom od najtežih perioda života.

Ipak, suština svih ovih običaja trebala bi biti upravo suprotna. Njihova svrha nije pokazivanje bogatstva, društvenog položaja ili organizacijskih sposobnosti, nego pružanje podrške onima koji ostaju. Nije važno koliko je sto bogat, koliko je cvijeća na grobu ili koliko je ljudi prisustvovalo sahrani. Mnogo je važnije da porodica osjeti da nije zaboravljena i da ima na koga računati.

Naši pogrebni običaji predstavljaju svojevrsno ogledalo društva. U njima se prepliću vjera, porodične vrijednosti, stara narodna vjerovanja, komšijska solidarnost i potreba čovjeka da pronađe smisao u trenucima kada se suočava s gubitkom. Neki običaji će vjerovatno nestati, drugi će se prilagoditi modernom vremenu, ali potreba da se od pokojnika oprostimo dostojanstveno teško će se promijeniti.

Na kraju, možda je najljepši običaj upravo onaj koji se ne može zapisati u pravilima niti prenijeti kao obavezna tradicija: sjetiti se čovjeka dok smo još živi, posjetiti ga, nazvati ga i pokazati mu poštovanje dok to može osjetiti. Jer posljednji ispraćaj jeste važan, ali način na koji smo nekoga tretirali tokom njegovog života govori mnogo više o nama nego bilo koja sahrana.