Služenje vojske je nekada bilo obavezno u bivšoj Jugoslaviji. Vojsku su služili mladići koji završe srednju školu. Pored toga što je bila obaveza, odlazak u vojsku je bio i jedan poseban događaj, poglavlje, koje se vrlo često i proslavljalo.

–Pa smrzo se na minus dva i tako ostao.

Odlazak u vojsku u bivšoj JNA: trenutak kada su mladići ostavljali kuću, porodicu i dotadašnji život

Odlazak u vojsku u bivšoj Jugoslaviji bio je mnogo više od običnog ispunjavanja državne obaveze. Za hiljade mladića širom zemlje predstavljao je prvi veliki rastanak od porodice, prijatelja i poznatog okruženja. U vremenu kada su se životne prekretnice često mjerile školovanjem, zaposlenjem, ženidbom i služenjem vojnog roka, poziv za Jugoslovensku narodnu armiju imao je posebno mjesto u životu gotovo svake porodice.

Kada bi stigao poziv za služenje vojnog roka, u mnogim kućama počele bi pripreme koje su se razlikovale od današnjih odlazaka na put. Majke su razmišljale je li sin dovoljno toplo odjeven, očevi su mu davali savjete o ponašanju, a prijatelji su se okupljali kako bi se oprostili prije nego što njihov drug ode na nekoliko mjeseci ili duže. Neki mladići jedva su čekali da obuku uniformu i upoznaju nove ljude, dok su drugi potajno strahovali od nepoznatog života koji ih je čekao.

Posebno su bili emotivni posljednji dani prije polaska. U nekim mjestima organizovala su se druženja, večere i ispraćaji na kojima se nazdravljalo vojniku koji odlazi. Pjevalo se, šalilo i pričalo o tome gdje će završiti, hoće li otići na more, u Sloveniju, Makedoniju, Srbiju ili negdje mnogo dalje od svog rodnog grada. U tim razgovorima često je bilo više nagađanja nego stvarnih informacija, jer mnogi nisu znali gdje će provesti naredne mjesece.

Željeznička stanica bila je jedno od mjesta na kojima su se ti rastanci najviše pamtili. Mladići su se okupljali s torbama u rukama, dok su roditelji i djevojke pokušavali sakriti tugu iza osmijeha. Voz bi krenuo, ruke bi ostajale podignute kroz prozore, a poznati prizori polako bi nestajali. Za neke je to bio prvi put da odlaze toliko daleko od kuće bez mogućnosti da se jednostavno vrate kada požele.

Dolazak u kasarnu značio je ulazak u potpuno drugačiji svijet. Civilna odjeća i dotadašnje navike ustupale su mjesto uniformi, pravilima i strogo određenom rasporedu. Ustajanje je često bilo rano, kreveti su morali biti uredno namješteni, oprema složena prema propisima, a kašnjenje se nije posmatralo kao bezazlena greška. Mladići koji su do jučer sami odlučivali kada će ustati, izaći ili otići na spavanje odjednom su morali prilagoditi svaki dio dana vojničkom redu.

Prvi dani nisu svima bili jednako laki. Neko se brzo navikavao na novu sredinu, dok je neko teško podnosio disciplinu, umor i odvojenost od porodice. Poseban izazov predstavljalo je privikavanje na ljude s kojima vojnik ranije nije imao ništa zajedničko. U istoj spavaonici mogli su se naći mladići iz različitih republika, gradova i sela, različitih navika, naglasaka i porodičnih prilika. Mnogi od njih prije dolaska u kasarnu nikada nisu ni upoznali nekoga iz pojedinih dijelova Jugoslavije.

Upravo su ta poznanstva često postajala jedan od najvažnijih dijelova vojnog iskustva. Zajednički obroci, obuka, straže, naporni dani i razgovori prije spavanja stvarali su veze koje su neki ljudi održavali decenijama. Nije bilo neobično da se mladići koji su u početku jedva razumijevali međusobne izraze na kraju sprijatelje toliko da jedan drugome postanu gotovo kao braća. Različitosti su ponekad izazivale prepirke i zadirkivanja, ali su često bile i izvor šala koje su se prepričavale dugo nakon povratka kući.

Ipak, vojni rok nije za svakoga bio romantična priča o prijateljstvu i mladosti. Za neke je značio tešku fizičku obuku, naporne marševe, nedostatak sna, stroge starješine i osjećaj da se pojedinac mora potpuno podrediti kolektivu. Iskustvo je mnogo zavisilo od jedinice, mjesta služenja, starješina i perioda u kojem je vojnik bio u JNA. Neki su iz vojske izlazili zadovoljni i puni uspomena, dok su drugi pamtili prvenstveno teškoće i dane koje su željeli što prije završiti.

Veliku ulogu u vojničkom životu imala su pisma. U vremenu prije mobilnih telefona i svakodnevnih videopoziva, komad papira mogao je značiti mnogo više nego što se danas može zamisliti. Vojnici su čekali poštu, čitali pisma više puta i čuvali ih u ormarićima ili torbama. Nekima su stizale vijesti iz porodice, drugima fotografije djevojaka, a pojedini su upravo tokom služenja vojnog roka prolazili kroz prve ozbiljne ljubavne krize. Ponekad je nekoliko rečenica iz kuće bilo dovoljno da popravi dan koji je do tada izgledao beskrajno dug.

Posebna priča bila je hrana, odnosno vojnički obroci. O njima su se pričale bezbrojne anegdote, od hljeba koji je uvijek nekako bio prisutan do jela koja su jedni hvalili, a drugi jedva podnosili. Vojnici su često razmjenjivali priče o kuhinjama različitih kasarni, a neki su se s nostalgijom sjećali obroka koji im u to vrijeme nisu bili naročito omiljeni. Čovjek ponekad tek godinama kasnije shvati koliko su obične svakodnevne stvari postale dio njegovih najtrajnijih uspomena.

A onda bi došao i dan kada se vojni rok približavao kraju. Odbrojavali su se posljednji dani, pakovale stvari i zamišljao povratak kući. Ono što je na početku izgledalo kao veoma dug period odjednom je postajalo uspomena. Mladić koji je otišao iz kuće kao osamnaestogodišnjak ili devetnaestogodišnjak vraćao se s novim iskustvima, drugačijim pogledom na svijet i pričama koje će možda godinama prepričavati prijateljima.

Povratak je za mnoge bio gotovo jednako emotivan kao i odlazak. Porodica je čekala, komšije su se raspitivale, a prijatelji su željeli čuti sve detalje. U narednim danima prepričavali su se događaji iz kasarne, oponašali glasovi starješina i spominjali drugovi iz drugih krajeva zemlje. Neke su priče postajale sve smješnije sa svakim novim prepričavanjem, dok su se druge čuvale samo za najbliže ljude.

Danas se odlazak u vojsku u bivšoj JNA često posmatra kroz nostalgiju za jednim vremenom koje je odavno nestalo. Međutim, uspomene bivših vojnika nisu bile iste, baš kao što ni njihova iskustva nisu bila jednaka. Za jedne je to bilo razdoblje prijateljstva, sazrijevanja i prvog ozbiljnog suočavanja sa samostalnim životom. Za druge je predstavljalo prinudnu obavezu koju su morali završiti prije nego što nastave svojim putem.

Ipak, postoji nešto što povezuje mnoge priče o služenju vojnog roka: osjećaj da je to bio jedan od rijetkih perioda života u kojem su se mladi ljudi iz različitih sredina našli na istom mjestu, dijelili isti prostor i prolazili kroz slične izazove. Nisu svi iz vojske ponijeli lijepe uspomene, ali mnogi su ponijeli imena drugova, prizore kasarne, zvuk jutarnjeg ustajanja i sjećanje na dan kada su prvi put shvatili koliko im zapravo znači dom.

Možda se zato o odlasku u JNA i danas toliko govori. Ne samo zbog uniforme, vojničke discipline ili vremena koje je prošlo, nego i zbog mladosti koja se uz to vezivala. Za mnoge muškarce to je bilo poglavlje života koje se nije moglo preskočiti, već samo proživjeti. A kada bi se napokon vratili kući, shvatili bi da se svijet nastavio kretati i bez njih, ali da su se i oni sami, makar malo, promijenili.