Za danas opet jedna anegdota. Radi se o jednom telefonskom pozivu, koji nam je dao ideju da napravimo jednu humorističnu priču. Poslije toga ćemo dodati priču o historijatu telefona, zapravo kako je nastao telefon i kako se razvijao.

“Jes’ čula ovo, neki kreten stalno zove i pita da li je put čist“!

Prvi telefoni: Kako je čovječanstvo naučilo razgovarati na daljinu

Danas nam je teško zamisliti svakodnevni život bez telefona. Uređaj koji stane u džep omogućava nam da za nekoliko sekundi razgovaramo s nekim na drugom kraju svijeta, pošaljemo fotografiju, pogledamo vijesti ili obavimo poslovni sastanak. Međutim, prije samo nekoliko generacija takva mogućnost djelovala bi kao prizor iz naučnofantastičnog romana. Nekada je bilo potrebno otići do pošte, čekati slobodnu telefonsku liniju ili čak poslati pismo i nekoliko dana čekati odgovor. Pojava prvih telefona zato nije bila samo tehnološka novost nego početak velike promjene u načinu na koji ljudi komuniciraju.

Priča o telefonu počinje u 19. stoljeću, u vremenu kada je telegraf već omogućavao slanje poruka na velike udaljenosti. Ipak, telegraf je imao jedno veliko ograničenje: prenosio je kodirane poruke, a ne ljudski glas. Za komunikaciju je bilo potrebno poznavati odgovarajući sistem znakova, dok je telefonska ideja obećavala nešto mnogo jednostavnije – da čovjek može čuti glas druge osobe gotovo kao da se nalazi u istoj prostoriji.

Prije telefona, svaka važna vijest putovala je svojim tempom

Da bismo razumjeli koliko je telefon bio revolucionaran, potrebno je vratiti se u vrijeme kada nije postojao način da se običan razgovor obavi na daljinu u nekoliko trenutaka.

Ako bi trgovac iz Sarajeva želio razgovarati s poslovnim partnerom u Beču, morao je poslati pismo, angažovati posrednika ili koristiti telegrafsku službu ako mu je bila dostupna. Hitne vijesti prenosile su se posebnim glasnicima, a udaljenost je često određivala koliko će brzo neko saznati za važan događaj.

Telegraf je već znatno ubrzao komunikaciju. Poruka koja bi ranije putovala danima mogla je biti prenesena za nekoliko minuta. Međutim, telegrafska komunikacija nije bila isto što i razgovor. Poruke su morale biti pretvorene u odgovarajuće znakove, a zatim protumačene na prijemnoj strani.

Telefon je obećavao da će ukloniti tu prepreku. Čovjek više neće morati sastavljati i slati poruku da bi nekome prenio vijest. Jednostavno će podići slušalicu, uspostaviti vezu i govoriti vlastitim glasom.

Danas nam se to čini sasvim običnim, ali u 19. stoljeću bila je to ideja koja je otvarala potpuno nove mogućnosti. Porodice su mogle brže stupiti u kontakt, ljekari su mogli dobiti informacije o hitnim slučajevima, a trgovci su mogli dogovarati poslove bez čekanja na poštu.

Ko je zapravo izumio prvi telefon?

Kada se spomene izum telefona, najčešće se navodi ime Alexandera Grahama Bella, škotsko-američkog naučnika i izumitelja koji je imao ključnu ulogu u razvoju praktičnog telefonskog sistema.

Bell je godinama istraživao zvuk, govor i načine na koje se zvučni talasi mogu pretvoriti u električne signale. Posebno ga je zanimalo kako prenijeti ljudski glas pomoću električne energije. Njegov rad odvijao se u vremenu kada su brojni izumitelji pokušavali pronaći način da električnim putem prenose složenije zvukove.

Godine 1876. Bell je dobio američki patent za telefon, što se smatra jednim od ključnih trenutaka u historiji telekomunikacija. Ipak, priča o izumu nije sasvim jednostavna. Više istraživača istovremeno je radilo na sličnim idejama, a među imenima koja se često spominju nalazi se i Elisha Gray, američki izumitelj koji je razvijao vlastiti sistem za prenos govora.

Postojali su i raniji eksperimenti s uređajima koji su mogli prenositi zvuk. Zbog toga se historičari tehnologije i danas bave pitanjem ko je prvi ostvario određeni oblik telefonske komunikacije, ko je prvi napravio praktičan uređaj i ko je najranije dobio pravnu zaštitu za svoje rješenje.

Bellovo ime ipak je ostalo najpoznatije jer je njegov rad pomogao da telefon izađe iz laboratorije i postane osnova za stvaranje komercijalnih telefonskih mreža.

Jedan od najpoznatijih trenutaka iz te priče vezuje se za mart 1876. godine, kada je Bell, tokom eksperimenta, uspio prenijeti riječi svom saradniku Thomasu Watsonu u drugoj prostoriji. Taj događaj često se opisuje kao prekretnica u razvoju telefona, jer je pokazao da ljudski govor može biti prenesen električnim putem i ponovo pretvoren u razumljiv zvuk.

Kako su izgledali prvi telefoni?

Prvi telefoni nisu imali gotovo ništa zajedničko s današnjim mobilnim uređajima. Nisu imali ekran, tastaturu, imenik niti mogućnost da korisnik jednostavno odabere broj. Njihova konstrukcija bila je jednostavna u poređenju s današnjom tehnologijom, ali je u to vrijeme predstavljala veliki tehnički uspjeh.

Rani uređaji koristili su različite oblike odašiljača i prijemnika. Neki sistemi imali su odvojene dijelove za govor i slušanje, dok su kasniji modeli objedinjavali te funkcije u praktičniju slušalicu. Zvuk se pretvarao u električne promjene koje su putovale žicom do drugog uređaja, gdje su se ponovo pretvarale u zvuk.

Kvalitet prenesenog glasa u početku nije bio savršen. Glas je mogao biti slab, izobličen ili teško razumljiv, naročito kada su se koristile duže linije. Osim toga, za uspostavljanje veze bila je potrebna odgovarajuća električna oprema i fizička infrastruktura.

Ipak, ono što je bilo najvažnije nije bio savršen kvalitet zvuka nego sama činjenica da se ljudski glas mogao čuti na udaljenosti bez potrebe da se pošalje pisana poruka.

Prvi telefoni često su bili pričvršćeni na zid, a njihov izgled više je podsjećao na tehnički instrument nego na predmet koji bismo danas smatrali dijelom svakodnevnog života. Drveni ormarići, vidljivi metalni dijelovi, žice i posebni zvučni elementi činili su uređaje koji su bili namijenjeni prvenstveno poslovnim prostorima, ustanovama i imućnijim korisnicima.

U to vrijeme telefon nije bio nešto što se podrazumijevalo u svakom domu. Njegova nabavka i instalacija zahtijevale su novac, a dostupnost je zavisila od toga postoji li telefonska mreža u određenom mjestu.

Telefonske centrale i žene koje su povezivale svijet

Jedna od najzanimljivijih pojava iz ranog perioda telefonije bile su ručne telefonske centrale. Današnji korisnik unese broj ili odabere ime kontakta, a veza se uspostavlja automatski. U početku je to izgledalo potpuno drugačije.

Kada bi neko želio obaviti telefonski razgovor, javljao bi se operateru u centrali. Zatim bi rekao s kim želi razgovarati, a operater bi pomoću posebnih priključaka i kablova fizički povezao odgovarajuće telefonske linije.

U mnogim zemljama taj posao obavljale su žene, poznate kao telefonske operaterke. Njihov zadatak zahtijevao je strpljenje, brzinu, preciznost i dobru komunikaciju s korisnicima. U velikim centralama istovremeno su se mogle obrađivati brojne veze, pa je posao znao biti veoma intenzivan.

Operaterka je morala prepoznati koji priključak pripada kojem korisniku, pravilno spojiti liniju i prekinuti vezu kada se razgovor završi. U vremenu prije automatskih centrala, upravo su te radnice bile važna karika koja je omogućavala da telefon funkcioniše.

Zanimljivo je da su telefonske centrale na neki način predstavljale društveno središte komunikacije. Iako operateri nisu trebali učestvovati u privatnim razgovorima, njihov posao odvijao se neposredno između dvije osobe koje su željele stupiti u kontakt.

Kako su telefonske mreže rasle, broj poziva se povećavao, pa su ručne centrale postajale sve zahtjevnije za održavanje. To je podstaklo razvoj automatskih sistema koji su omogućili korisnicima da sami biraju brojeve i uspostavljaju veze bez posredovanja operatera.