Danas imamo jednu jako zanimljivu priču. Radi se o tome da su pitali mudraca sa Kavkaza o tajni vječnog života, odnosno tajni dugog života. No, nisu imali pojma kakav će odgovor dobiti od mudraca. Ove riječi su zapanjile sve prisutne.
– “Nikad se nikome i ničemu nisam usprotivio.”
– “To je nemoguće!”
– “U pravu si. Nemoguće je!”
Čovjek je oduvijek sanjao o dugom životu. Još od najstarijih civilizacija ljudi su tražili tajnu koja bi im omogućila da ostanu zdravi, snažni i vitalni što je moguće duže. Pojavljivali su se eliksiri mladosti, čudotvorne biljke, posebne dijete i razni rituali, ali se prava tajna dugovječnosti kroz historiju pokazivala mnogo jednostavnijom nego što bismo možda očekivali.
Mudraci različitih vremena često su dolazili do sličnog zaključka: čovjek ne živi dugo zato što je pronašao jedan čarobni lijek, već zato što je naučio kako da živi u skladu sa svojim tijelom, prirodom i samim sobom.
U starim civilizacijama postojalo je uvjerenje da je umjerenost jedna od najvećih životnih vrlina. Nije se odnosila samo na hranu i piće, već gotovo na sve. Jesti dok čovjek više nije gladan, a ne dok je potpuno sit. Raditi, ali znati kada treba stati. Govoriti, ali znati i šutjeti. Biti među ljudima, ali povremeno pronaći vrijeme za sebe. Čak i uživati u životu, ali bez pretvaranja uživanja u zavisnost.
Možda upravo u toj jednostavnosti leži jedan od najzanimljivijih odgovora na pitanje dugovječnosti.
Savremeni čovjek često traži jednu stvar koju može kupiti. Tabletu, suplement, napitak ili posebnu namirnicu koja će navodno riješiti sve probleme. Međutim, kada se pogledaju ljudi koji dožive duboku starost uz relativno dobro očuvano zdravlje, teško je pronaći jednu zajedničku namirnicu ili jednu tajnu. Mnogo češće se ponavljaju životne navike.
Kretanje je jedna od njih.
Naši preci nisu morali posebno planirati fizičku aktivnost. Hodali su, penjali se, radili rukama, nosili teret, provodili vrijeme na otvorenom i rijetko su imali mogućnost da čitav dan provedu sjedeći. Danas čovjek može ustati iz kreveta, sjesti u automobil, provesti nekoliko sati za računarom, zatim sjesti pred televizor i praktično završiti dan bez ozbiljnog fizičkog napora.
Mudrost starih ljudi često se svodila na jednu jednostavnu ideju: tijelo koje se koristi ostaje sposobnije da služi čovjeku.
Zbog toga dugovječnost nije nužno povezana sa napornim treninzima ili vrhunskom fizičkom formom. Nekada je mnogo važnije svakodnevno kretanje. Šetnja, rad u vrtu, vožnja bicikla, plivanje, penjanje stepenicama ili bilo koja druga aktivnost koja održava tijelo aktivnim mogu biti mnogo važniji od povremenog ekstremnog treninga.
Druga velika tajna koju su mudraci često naglašavali jeste odnos prema hrani.
Nekada se jelo ono što je bilo dostupno. Hrana je bila jednostavnija, manje industrijski obrađena i često sezonska. Nije postojala potreba da se svaki obrok pretvori u gozbu. Danas je problem često suprotan: hrane imamo više nego ikada, dostupna je gotovo neprestano, a veliki broj proizvoda napravljen je tako da nam je teško prestati jesti.
Zato se među starim filozofijama često pojavljuje pojam umjerenosti. Nije poenta u tome da čovjek nikada ne pojede nešto nezdravo ili da svaki obrok mora biti savršen. Mnogo je važnije da izuzetak ne postane pravilo.
Dug život, prema toj filozofiji, ne gradi se jednim savršenim danom. Gradi se hiljadama običnih dana.
Još jedna stvar koju su mudri ljudi odavno razumjeli jeste važnost sna. Čovjek može određeno vrijeme ignorisati umor, ali tijelo ne zaboravlja ono što mu nedostaje. San nije samo vrijeme kada ništa ne radimo. To je period tokom kojeg se organizam oporavlja, a mozak obrađuje ogroman broj informacija prikupljenih tokom dana.
Možda zato nije slučajno što su mnoge tradicionalne kulture imale jasnu granicu između dana i noći. Radilo se dok traje dan, a kada dođe noć, život se usporavao.
Savremeni čovjek je tu granicu gotovo izbrisao. Telefoni, računari, televizori, društvene mreže i posao mogu nas pratiti do samog trenutka kada legnemo. I onda se pitamo zašto se budimo umorni.
