Jedna duhovita priča danas je na repertoaru. Radi se o priči koja predstavlja svakodnevni život u Bosni i Hercegovini. Nakon toga donosimo malo više informacija na ovu temu.
–Ma teško je to sad izvodivo hodža, Kur an je napisan prije nego što se pojavilo minsko polje.
U islamu brak nije zamišljen kao odnos u kojem jedno supružnik gospodari drugim, već kao zajednica dvoje ljudi koji jedno drugom trebaju biti oslonac, zaštita, smiraj i podrška. Odnos muža prema ženi ne mjeri se samo time da li joj obezbjeđuje materijalne potrebe, nego i načinom na koji s njom razgovara, kako je poštuje, koliko uvažava njena osjećanja i kakav je prema njoj kada ih niko drugi ne posmatra.
Islam posebno naglašava lijepo ophođenje prema supruzi. Muškarac koji je dobar prema drugima, a grub prema svojoj ženi, ne pokazuje istinsku vrijednost svog karaktera. Supruga je osoba s kojom dijeli svakodnevni život, brige, radosti, slabosti i planove, pa odnos prema njoj treba biti ispunjen strpljenjem, razumijevanjem i milošću.
Kur'an brak opisuje kao odnos u kojem supružnici pronalaze smiraj i u kojem je između njih uspostavljena ljubav i milost. To znači da žena u braku ne bi trebala živjeti u strahu od muža, njegovog bijesa ili ponižavanja. Dom bi trebao biti mjesto u kojem se čovjek osjeća sigurno, a ne mjesto u kojem stalno mora paziti šta će reći ili učiniti.
Muž ima odgovornost prema svojoj supruzi. Ta odgovornost podrazumijeva brigu o porodici, pravednost, zaštitu i izdržavanje u skladu s njegovim mogućnostima, ali i mnogo više od toga. Nije dovoljno donijeti novac u kuću ako u toj istoj kući nema poštovanja. Nije dovoljno kupiti supruzi ono što joj treba ako joj se istovremeno uskraćuju lijepe riječi, pažnja i dostojanstvo.
Lijepa riječ u braku može vrijediti više nego skup poklon. Ponekad ženi nije potrebno rješenje za svaki problem, nego da je muž sasluša. Ponekad joj nije potreban savjet, nego zagrljaj. A ponekad je dovoljno da osjeti da njen trud nije nevidljiv i da njen muž cijeni sve ono što radi za porodicu.
Islam ne traži od supružnika da budu savršeni. Ljudi griješe, naljute se, umore i ponekad kažu nešto što nisu trebali. Ali vjera uči čovjeka da se vraća pravednosti, da obuzdava srdžbu i da ne pretvara trenutni nesporazum u trajno ponižavanje druge osobe.
Posebno je važno da muž ne koristi svoju fizičku snagu, autoritet ili materijalnu nadmoć kako bi suprugu zastrašivao ili kontrolisao. Snaga muškarca ne pokazuje se time koliko je sposoban da nekoga nadjača, nego koliko je sposoban da se kontroliše kada je ljut. Pravi autoritet ne počiva na strahu, nego na povjerenju i odgovornosti.
U islamskom shvatanju, žena nije imovina svog muža. Ona nije neko kome se može oduzeti pravo glasa, ponižavati je ili donositi svaka odluka umjesto nje samo zato što je muškarac muž. Supružnici imaju različite odgovornosti i prava, ali oboje imaju dostojanstvo koje treba čuvati.
Muž bi trebao čuvati čast svoje supruge i kada je prisutna i kada nije. Nije ispravno iznositi njene privatne stvari pred prijateljima, porodicom ili javnošću. Bračni problemi ne bi trebali postati predmet ismijavanja i ogovaranja. Ono što supružnici jedno drugom povjere trebalo bi čuvati kao emanet.
Jednako tako, muž treba biti pravedan. Ako postoji neslaganje, treba razgovarati, a ne vrijeđati. Ako postoji problem, treba ga rješavati, a ne koristiti kao razlog za ponižavanje. Ako je supruga pogriješila, treba joj pristupiti kao čovjeku koji može pogriješiti, a ne kao neprijatelju kojeg treba kazniti.
Posebna vrijednost muškog karaktera vidi se upravo u odnosu prema supruzi. Pred drugima čovjek može ostaviti utisak smirenosti, dobrote i pobožnosti, ali pravi karakter često se vidi iza zatvorenih vrata vlastitog doma. Kako razgovara sa ženom kada je umoran? Kako reaguje kada mu se suprotstavi? Da li zna priznati grešku? Da li se zna izviniti? Da li primjećuje kada je ona iscrpljena? Da li joj daje osjećaj da nije sama?
To su pitanja koja mnogo govore o čovjeku.
Dobar muž ne mora svaki dan praviti velike romantične gestove. Nekada se ljubav nalazi u malim stvarima: u tome da pomogne u kući, da pita kako je prošao njen dan, da joj donese nešto što voli, da je sasluša bez prekidanja, da joj kaže da cijeni njen trud ili da joj jednostavno pokaže da je vidi i da mu je važna.
Brak u islamu nije takmičenje u tome ko je više dao, a ko je manje uradio. To je zajednica u kojoj se supružnici dopunjuju. Kada je žena umorna, muž treba znati biti oslonac. Kada je muž pod pritiskom, žena treba biti podrška. Kada dođu teški dani, cilj ne bi trebao biti pronaći krivca, nego način da zajedno prođu kroz teškoću.
Zato se odnos muža prema ženi u islamu ne može svesti samo na pitanje šta muž smije, a šta žena mora. Mnogo važnije pitanje jeste kakav čovjek muž treba biti. A čovjek koji svoju vjeru iskreno živi trebao bi u svom domu pokazivati blagost, pravednost, odgovornost, strpljenje i milost.
Jer brak nije samo ugovor između dvoje ljudi. To je i emanet.
Žena koja svom mužu povjeri svoj život, svoje osjećaje, svoje slabosti i svoje godine ne bi trebala dobiti gospodara kojeg se mora bojati, nego supruga uz kojeg može pronaći sigurnost. A muškarac koji dobije suprugu ne dobija sluškinju, već životnu saputnicu čije dostojanstvo treba čuvati.
Najljepši brak nije onaj u kojem nikada nema neslaganja. Najljepši je onaj u kojem se nakon neslaganja supružnici ponovo vraćaju poštovanju. U kojem se greške ne koriste kao oružje. U kojem se slabosti ne ismijavaju. U kojem se ljubav ne podrazumijeva, nego pokazuje.
I možda je upravo to jedna od najljepših poruka islamskog pogleda na brak: čovjekova vrijednost ne pokazuje se samo onim što radi pred ljudima, nego i onim kakav je prema osobi koja mu je najbliža.
Ako želiš znati kakav je muž zaista, pogledaj kako se njegova žena osjeća kada je pored njega.
Ako se osjeća sigurno, poštovano, saslušano i voljeno, tada njegov dom govori mnogo više o njemu nego bilo koja riječ koju može izgovoriti pred drugima.
