Proroci su ljudi kojih ima u svakom društvu. Ljudi vjeruju da oni imaju posebne moći proricanja budućnosti, skidanja crne magije i tako dalje. Mnogi ljudi dosta vjeruju prorocima a u nekim zemljama je teško krivično djelo baviti se ovim. Ide jedna anegdota na ovu temu a zatim i malo više informacija o prorocima.
–Eto ga Suljo, vidiš već si postao prorok.
Proroci su kroz cijelu ljudsku historiju zauzimali posebno mjesto u gotovo svim velikim religijama i civilizacijama. Smatrani su ljudima koji su, prema vjerovanju svojih sljedbenika, imali jedinstvenu vezu s Bogom i kojima je povjerena zadaća da prenesu poruke čovječanstvu. Njihova uloga nije bila samo da predviđaju buduće događaje, kako se često pogrešno misli, nego prije svega da upozoravaju ljude na njihove postupke, pozivaju ih na moral, pravdu, iskrenost i vjeru. U mnogim svetim knjigama proroci su prikazani kao obični ljudi koji su živjeli među svojim narodom, radili, osnivali porodice i suočavali se s brojnim izazovima, ali su se razlikovali po tome što su dobili posebnu misiju.
Još u najstarijim civilizacijama postojala je ideja da postoje pojedinci koji mogu prenijeti božansku volju. U drevnoj Mezopotamiji, Egiptu i drugim kulturama postojali su mudraci, svećenici i proroci koji su tumačili znakove i upozoravali vladare na moguće posljedice njihovih odluka. Međutim, pojam proroka kakav danas poznajemo najviše je razvijen u monoteističkim religijama – judaizmu, kršćanstvu i islamu. U njima proroci nisu bili čarobnjaci niti ljudi koji su posjedovali natprirodne moći radi vlastite koristi, nego osobe koje su morale prenijeti Božiju poruku čak i onda kada ih je zbog toga čekalo ismijavanje, progon ili opasnost.
Jedna od najzanimljivijih osobina proroka jeste da gotovo nijedan od njih nije tražio svoju ulogu. Prema religijskim predajama, mnogi su u početku odbijali prihvatiti odgovornost jer su smatrali da nisu dovoljno sposobni ili hrabri. Upravo ta skromnost često se navodi kao dokaz njihove iskrenosti. Oni nisu težili bogatstvu, slavi ili političkoj moći, već su svoju misiju prihvatali kao veliku odgovornost. Nerijetko su živjeli vrlo jednostavno, dijelili sudbinu običnog naroda i podnosili mnoge teškoće zbog svojih uvjerenja.
Proroci su često dolazili u vrijeme kada je društvo prolazilo kroz moralnu ili duhovnu krizu. Kada bi ljudi zaboravili na vrijednosti poput poštenja, suosjećanja i pravde, proroci bi ih podsjećali na važnost dobrog ponašanja. Njihove poruke nisu bile usmjerene samo prema pojedincima nego i prema čitavim zajednicama. Kritizirali su nepravdu, korupciju, tlačenje siromašnih, laži i idolopoklonstvo. Na taj način mnogi proroci postali su simbol borbe protiv društvenih nepravdi mnogo prije nego što su nastali savremeni pojmovi ljudskih prava.
Posebno mjesto među prorocima zauzimaju oni čija se imena spominju u svetim knjigama. Prema islamskom vjerovanju, Bog je slao veliki broj poslanika i vjerovjesnika različitim narodima kroz historiju, a u Kur'anu se poimenično spominje dvadeset i pet njih. Među njima su Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud, Sulejman, Jahja, Isa i Muhammed, neka je mir na sve njih. Svaki od njih imao je posebnu misiju i djelovao u različitim okolnostima, ali je osnovna poruka uvijek bila ista – vjerovanje u jednog Boga i življenje pravednim životom.
Adem se smatra prvim čovjekom i prvim prorokom. Njegova priča govori o početku čovječanstva, slobodnoj volji, iskušenju i pokajanju. Ona podsjeća da čovjek može pogriješiti, ali da uvijek postoji mogućnost iskrenog povratka na pravi put. Nuh je poznat po svojoj nevjerovatnoj ustrajnosti. Godinama je pozivao svoj narod da napusti loše postupke, ali je naišao na ismijavanje i odbacivanje. Uprkos tome nije odustao od svoje misije.
Ibrahim je ostao upamćen kao primjer čvrste vjere i spremnosti na žrtvu. Njegova priča povezuje tri velike monoteističke religije, zbog čega ga često nazivaju ocem vjernika. Njegov život obilježila su brojna iskušenja koja je podnosio s velikim strpljenjem. Musa je bio prorok koji je predvodio svoj narod iz ropstva prema slobodi. Njegova borba protiv faraona postala je simbol otpora tiraniji i vjerovanja da pravda na kraju pobjeđuje.
Davud je bio poznat kao pravedan vladar i čovjek velike mudrosti. Predaje govore da je imao izuzetno lijep glas kojim je veličao Boga. Njegov sin Sulejman ostao je zapamćen po mudrom upravljanju državom i sposobnosti da donosi pravedne odluke čak i u najsloženijim situacijama. Isa se u kršćanstvu smatra Sinom Božijim i Mesijom, dok ga islam smatra jednim od najvećih Božijih poslanika. Njegov život obilježen je učenjem o milosti, ljubavi i pomoći drugima.
Muhammed, prema islamskom vjerovanju, posljednji je Božiji poslanik. Njegova misija trajala je dvadeset i tri godine, tokom kojih je objavljivan Kur'an. Osim što je prenosio Objavu, bio je poznat po svom poštenju, strpljenju i spremnosti da prašta čak i onima koji su ga progonili. Njegov život predstavlja primjer kako se moralna načela mogu primijeniti u svakodnevnom životu.
Zanimljivo je da su proroci često nailazili na snažan otpor upravo među ljudima kojima su bili poslani. Historija pokazuje da nove ideje gotovo uvijek izazivaju nepovjerenje. Mnogi proroci bili su ismijavani, proglašavani lažovima ili su čak morali napustiti svoje domove. Ipak, njihova odlučnost nije proizlazila iz želje za priznanjem nego iz uvjerenja da rade ono što smatraju ispravnim.
Mnoge priče o prorocima nose snažne simbolične poruke. One govore o hrabrosti, strpljenju, praštanju, skromnosti i odgovornosti. Bez obzira na religijsku pripadnost, brojni ljudi u njima pronalaze inspiraciju za vlastiti život. Čak i oni koji proroke posmatraju prvenstveno kroz historijsku ili književnu perspektivu često ističu da njihove priče sadrže univerzalne pouke o ljudskom karakteru i odnosima među ljudima.
Važno je naglasiti da proroci nisu bili bez izazova. Naprotiv, prema religijskim predajama, često su prolazili kroz veoma teške životne okolnosti. Gubili su voljene osobe, bili izloženi siromaštvu, prijetnjama i progonima. Upravo zbog toga njihove priče pokazuju da veličina čovjeka nije u tome da živi bez problema, nego da ostane dosljedan svojim principima čak i kada je to teško.
Njihov utjecaj na razvoj civilizacije teško je precijeniti. Mnogi zakoni, moralna načela i društvene vrijednosti koje danas smatramo temeljnima razvijali su se pod utjecajem religijskih učenja koja su prenosili proroci. Ideje poput pomaganja siromašnima, brige za roditelje, poštovanja života, zabrane krađe, laganja i nepravde oblikovale su brojne pravne i etičke sisteme širom svijeta.
Proroci su također bili učitelji nade. Njihove poruke nisu bile usmjerene samo na upozorenja, nego i na ohrabrenje. Govorili su da nijedan čovjek nije izgubljen ako je spreman priznati greške i promijeniti se. Pozivali su ljude da ne očajavaju, da budu strpljivi i da vjeruju kako dobro na kraju ima veću vrijednost od zla.
I danas, hiljadama godina nakon života mnogih proroka, njihove priče ostaju predmet proučavanja historičara, teologa, filozofa i običnih ljudi. Njihove biografije prevedene su na stotine jezika, a poruke koje su prenosili i dalje se prenose s generacije na generaciju. Bez obzira na različita religijska tumačenja, zajednička nit koja povezuje gotovo sve proroke jeste poziv čovjeku da bude bolji prema sebi, svojoj porodici, zajednici i svijetu u kojem živi.
Na kraju, proroci nisu ostavili iza sebe bogatstvo, palače niti velika carstva koja bi trajala vječno. Njihovo najveće naslijeđe bile su riječi, ideje i moralni principi koji su nadživjeli stoljeća. Upravo zbog toga njihovo mjesto u ljudskoj historiji ostaje jedinstveno. Oni predstavljaju simbol istrajnosti, odgovornosti, vjere i nade, podsjećajući da se istinske promjene u društvu ne postižu silom, već snagom uvjerenja, dobrim primjerom i spremnošću da se govori istina čak i onda kada je to najteže.
